Abstract: After a general introduction, a brief account on the fetal tissue transplantation as a therapeutic method for various diseases and a concise description of the Prkinson's disease and its pathogenesis, the transplantation of the fetal mesencephalic tissue as a treatment for parkinsonism is reviewed in more detail, including a critical evaluation of its efficiency. In the second part of the article the procedure is evaluated from the ethical standpoint. The items are: basis for the ethical judgment, definition of the fetal death, inducement for abortion, right for consent, complicity, regulation by law, outlook for an acceptable solution. As a conclusion, the fetal brain transplantation as a cure for human parkinsonism is qualified as scientifically illfounded, medically unefficient and morally unacceptable, with serious social consequences in view.

Uvod
Prirodno je, razumljivo i opravdano nastojanje, da se rezultati velikog napretka suvremenih bazičnih biomedicinskih znanosti primijene u liječenju nekih teških i do danas neizlječivih bolesti, posebno onih kojima uzrok leži u nasljeđu, degenerativnim promjenama ili oštećenju tkiva vitalnih organa. Međutim, u našem vremenu, koje je nažalost sklono preziranju i obezvređivanju osnovnih ljudskih vrijednosti, takva nastojanja prečesto idu u raskorak s temeljnim etičkim načelima. Štoviše, svaki pokušaj ukazivanja na očito kršenje tih načela nailazi na organiziran i žestok otpor onih, koji sebe smatraju promicateljima napretka za dobrobit čovjetanstva. Oni neumorno pronalaze i iznose u javnosti proturazloge i isprike, kojih pravu narav i svrhu nije teško prozrijeti. Obavješćivanje šire javnosti je redovito pristrano i odabirno: ističu se polazne ideje i početni, makar relativni uspjesi, prikrivaju se neuspjesi, statistički podaci i manjkavosti kritičke prosudbe, a etička strana medalje se ili prešućuje ili samo usput spominje bez rasprave - kao da ne pripada znanosti.
Tako je to i s terapijskom primjenom presađivanja (transplantacije) fetalnih tkiva dobivenih namjerno izvedenim pobačajima. Taj ćemo terapijski pristup kritički razmotriti u ovome prikazu i to na primjeru pokušaja liječenja Parkinsonove bolesti presađivanjem fetalnog moždanog tkiva u mozak bolesnika.

Presađivanje fetalnog tkiva kao metoda liječenja bolesti
Fetalno tkivo se smatra prikladnim za presađivanje u svrhu liječnja zbog slijedećih prednosti, koje ima pred tkivima uzetima s odraslog davaoca (l): a) manje je vjerojatno da će izazvati imunološku reakciju odbacivanja alotransplantanta; b) brže raste u organizmu (kao presadak ili transplantat) ili izvan njega (u kulturi tkiva); c) otporniji je na hipoksiju (manjak kisika); d) mnogo bolje se prilagođava novom okolišu; e) ima veću sposobnost obnavljanja oštećenog tkiva i njegove biokemijske funkcije; e) potiče stvaranje novih krvnih žila.
Fetalno tkivo za presađivanje rijetko se uzima od spontano pobačenih fetusa, jer se spontani pobačaji ne mogu predvidjeti pa tako niti vremenski uskladiti s potrebom za presađivanje i njegovom izvedbom. Osim toga, spontani pobačaji su često posljedica anomalije koju fetus nosi i koja bi se mogla prenijeti na primaoca presatka. Zato su izvor fetalnog tkiva za presađivanje redovito inducirani pobačaji (1).
Nakon brojnih istraživanja na pokusnim životinjama presađivanje fetalnog tkiva se je prije 15-ak godina počelo primjenjivati u humanoj medicini, najprije u SAD, a zatim i u nekim drugim zemljama. Presađuje se tkivo fetalne jetre, timusa, gušterače te mozga, kralježnične moždine i perifernog živčanog sustava. Svrha presađivanja je liječenje različitih naslijeđenih ili stečenih bolesti jetre, krvnih stanica, metabolizma, imunosnog živčanog sustava te oštećenja izazvanih zračenjem (1, 2). Kao metoda izbora primjenjuje se danas samo presađivanje fetalnog timusa kod Di Georgeovog sindroma (primarne imunodeficijencije), dok je presađivanje fetalnih tkiva u svrhu liječenja drugih bolesti još uvijek u pokusnoj fazi (1).
Najveći zamah uzelo je presađivanje tkiva fetalnog mozga kao metoda liječenja Parkinsonove bolesti. 0 tome je u posljednje 4 godine u svjetskoj medicinskoj literaturi objavljeno preko 70 radova. Ta je metoda zato i najčešća meta poklonika uvažavanja temeljnih etičkih načela u biomedicinskoj znanosti i u medicinskoj praksi. Oni se nažalost javljaju gotovo isključivo u bioetičkim časopisima, a samo izuzetno i uzgred u specijaliziranim medicinskim publikacijama.

Parkinsonova bolest
Parkinsonovu bolest opisao je 1817. godine engleski liječnik James Parkinson (1755-1824) pod nazivom shaking palsy (paralysis agitans). To je najvažnije i najčešće oboljenje ekstrapiramidnog motornog sustava (3), a javlja se najčešće u dobi izmedu 50. i 65. godine kao kronična i progresivna bolest nepoznate etiologije, sa sjedištem neurodegenerativnih promjena u mezencefaličnom dijelu moždanog debla. Parkinsonova bolest u užem smislu je najčešći, idiopatski oblik Parkinsonova sindroma (parkinsonizam), koji može biti i posljedica djelovanja vanjskih čimbenika (postencefalitički i neuroleptički oblik) (3). Za sindrom su karakteristične 3 skupine simptoma (3): bradikinezija (usporene i otežane voljne kretnje), rigidnost mišića (pojačani refleksni otpor mišića na pasivno istezanje; u terminalnoj fazi bolesti deformacije i fiksacije trupa i udova u generaliziranoj fleksiji) i tremor u mirovanju (naročito je karakterističan tremor šake i prstiju, koji podsjeća na brojanje novca).
Patološku podlogu Parkinsonove bolesti čine degenerativne promjene u srednjem mozgu (mesencephalon), točnije u tegmentumu mezencefaličnog dijela moždanog debla. U njemu se nalazi mezencefalična jezgra, koja sadrži tamno pigmentirane živčane stanice (neurone) – substantia nigra. Eferentni aksoni tih neurona završavaju sinaptičkim kontraktima na supkortikalnim jezgrama (bazalnim ganglijama) telencefalona: putamen i nucleus caudatus, koji zajedno čine corpus striatum (4). Neuroni supstancije nigre sintetiziraju kemijski medijator prijenosa živčanog podražaja (neurotransmiter) dopamin, koji se aksonima prenosi u jezgre strijatuma. Zato se ta cijela funkcionalna jedinica mozga naziva nigrostrijatalni dopaminergijski sustav (5). Dopamin iz supstancije nigre inhibira kolinergičke interneurone u strijatumu, koji sudjeluju u održavanju normalne motorike (6). Propadanje neurona u kompaktnoj zoni (zona compacta) supstancije nigre uzrokuje manjak dopamina i slabljenje inhibicije kolinergičkih neurone u strijatumu. Zbog prevage kolinergičkih procesa dolazi do poremećaja ekstrapiramidnih motornih funkcija, koji se manifestiraju simptomima Parkinsonove bolesti (3, 6, 7). Da bi se oni pojavili u jasnom kliničkom obliku, potrebno je da propadne 80-85% neurona u supstanciji nigri te da nastane manjak barem 80% dopamina u strijatumu (3).
U terapiji Parkinsonove bolesti je i prije bilo pokušaja ublažavanja pojedinih simptoma neurokiruškim zahvatima (stereotaktičke operacije u području bazalnih ganglija i talamusa), ali su indikacije za takvu kiruršku terapiju u novije vrijeme znatno sužene.
Danas u liječenju Parkinsonove bolesti prevladava farmakoterapijski pristup, u kojemu glavnu ulogu ima prekursor dopamina-L-DOPA (levodopa), kojim se nadoknađuje manjak dopamina u strijatumu. To je, međutim, simptomatska terapija, kojom se ne zaustavlja napredovanje patološkog procesa. Zato se povoljni terapijski učinak tijekom godina gubi, a javljaju se i neželjeni popratni učinci u obliku motornih i psihijatrijskih poremećaja (3). Te su okolnosti potakle na pokušaj da se presađivanjem tkiva fetalnog mezencefalona u strijatum pacijentu unesu zdravi i funkcionalno sposobni dopaminergički neuroni, koji će mu zamijeniti vlastite propale neurone u supstanciji nigri.

Presađivanje fetalnog moždanog tkiva
Već su 70-tih godina vršeni pokusi na životinjama, kojima se pokazalo da se presađivanjem tkiva fetalnog mozga u određene dijelove mozga mogu ublažiti simptomi parksonizma. Prva operacija na čovjeku izvedena ie 1982. godine, a u narednih 10 godina izvedeno ih je oko 100 u SAD, Meksiku, Švedskoj i drugdje (8, 9).
Pretpostavka: Nedavno je eksperimentalno pokazano da tkivo moždane kore čovječjeg fetusa nakon presađivanja u mozak imunosuprimiranog štakora preživljava i dalje se razvija, te da živčana vlakna (aksoni) iz presatka urastaju u moždano tkivo domaćina i obrnuto (10). Na pretpostavci da je to moguće zasnovana je ideja o presađivanju fetalnih dopaminergičkih neurona u područje strijatuma u mozgu osobe oboljele od Parkinsonove bolesti. Predviđalo se da bi presadak mogao djelovati izlučivanjem dopamina u okolno tkivo domaćina, trofičkim djelovanjem na nj ili uspostavljanjem neuronske veze s njim (tj. reinervacijom strijatuma), čime bi se nadoknadila izgubljena funkcija degeneriranih dopaminergičkih neurona supstancije nigre (11, 12).
Presadak: Izvor tkiva za presađivanje je prednji dio fetalnog mozga (ventralni mesencephalon), u kojemu je smještena supstancija nigra sa svojim dopaminergičkim neuronima. Zbog razloga navedenih u uvodnom dijelu (1), tkivo se uzima samo s fetusa dobivenih induciranim pobačajem metodom sukcije (vakuum ekstrakcije), kojom se fetus dobiva u raskomadanom stanju (13). U 50% slučajeva je oštećenje fetusa toliko, da se ne može sa sigurnošću pronaći područje mozga koje treba izolirati (14). Kako je i količina korisnog tkiva često premala, treba ga uzeti s nekoliko istovremeno pobačenih fetusa ili iz "banke" smrznutog fetalnog moždanog tkiva (13). Ako se transplantira svježe tkivo, što je najpovoljnije, važno je da se ono izolira neposredno nakon pobačaja (14). Fetalno moždano tkivo je najprikladnije za presađivanje izmedu 8. i 12. tjedna trudnoće, kada živčane stanice u srednjem mozgu još nisu završile svoj razvoj pa još imaju sposobnost stvaranja međuneuronskih sinaptičkih veza s moždanim tkivom primaoca (13). U 8. tjednu nastaju prve sinapse i javljaju se prvi jednostavni refleksi, što označuje početak višeg stupnja ustroja i funkcioniranja središnjeg živčanog sustava. U 12. tjednu (konac 3. mjeseca trudnoće) je stvaranje sinapsa među neuronima već znatno uznapredovalo i javljaju se finiji, lokalni refleksi (15). Fetus već sisa prst, stišće šaku, nabire čelo, izgled lica (mimika) mu odražava osjećaje, a elektroencefalografski se već može registrirati električna aktivnost mozga. Drugim riječima, koncem 3. mjeseca trudnoće u fetusu već funkcioniraju živčani integracijski mehanizmi. Vrlo je vjerojatno da u to vrijeme fetus već osjeća bol (13).
Presađivanje: Presađuju se komadići izoliranog moždanog tkiva fetusa (14) ili suspenzija živčanih stanica dobivena disocijacijom toga tkiva (16). Presađivanje se vrši uštrcavanjem iglom u strijatum (na jednoj ili na obje strane) metodom stereotaktičke transplantacije pod kontrolom kompjutorizirane tomografije (16).
Učinak. Kirurški zahvat se obično dobro podnosi i u postoperativnom razdoblju nema komplikacija (7,17). Farmakoterapija (L-DOPA) se ne prekida, ali se doza postupno smanjuje. Imunosupresivna terapija (ciklosporin i prednizon) se kod nekih pacijenata primjenjuje i do 6 mjeseci nakon operacije (7, 9, 17). Kompjutoriziranom pozitronskom emisijskom tomografijom može se pratiti ugrađivanje radioaktivnog spoja L-6-(18F)-fluorodopa u strijatum, što je mjerilo preživljavanja i funkcionalne aktivnosti presatka (7,12,17,18,19). Učinke presađivanja na daljnji tijek bolesti vrlo je teško kritički prosuditi, jer je broj operiranih bolesnika, o kojima se u stručnoj literaturi izvješlava, malen (2 do 7), praćeno postoperativno razdoblje je relativno kratko (najčešće 1 do 2, najviše 4 godine), rezultati su vrlo varijabilni, a kvantitativni kriteriji za procjenjivanje poboljšanja stanja često nepotpuni i neujednačeni pa je moguća netočna i proizvoljna procjena (7,20). Najčešće se izvještava o značajnom funkcionalnom poboljšanju, slabljenju neuroloških simptoma, održavanju zadovoljavajućeg stanja s 30-40% smanjenom dozom L-DOPA, produženjem djelovanja pojedinačne doze i povećanim ulaženjem 6-L-(18F)-fluorodopa u strijatumu (7,12,16,17,18). Međutim, ne mogu se prešutjeti činjenice, da se u nekim slučajevima usprkos povećanom ulaženju fluorodopa u strijatumu klinička slika samo neznatno poboljšava (21), da do poboljšanja dolazi samo kod nekih bolesnika s uznapredovalim parkinsonizmom (17) te da nikada ne dolazi do potpunog nestanka simptoma (21), što je potvrđeno i pokusima na životinjama (22).

Ocjena medicinske opravdanosti liječenja Parkinsonove bolesti presađivanjem fetalnog moždanog tkiva.
Rezultati presađivanja fetalnog moždanog tkiva u mozak bolesnika s uznapredovalim simptomima Parkinsonove bolesti u stručnoj se literaturi najčešće spominju kao uzbudljivi ("exciting"!) i ohrabrujući, a za tu terapijsku metodu se tvrdi da mnogo obećava i da ima lijepu budućnost. Autori takvih izjava su obično sami izvodioci operitivnog zahvata (13). Ipak - i bez uzimanja u obzir etičke vrijednosti postupka, ili uz samo uzgredno spominjanje "i nekih etičkih problema" - iznose se tvrdnje o proturječnosti objavljenih rezultata te se izriče sumnja i u znanstvenu utemeljenost i u terapijsku učinkovitost te metode. Prije svega, nema pravog znanstvenog dokaza o prvobitno zamišljenom specifičnom djelovanju presatka. Radi se zapravo o pokusu bez kontrolne skupine, u kojemu se na atipično mjesto ne unose samo dopaminergijske stanice supstancije nigre, nego i različite druge stanice koje se nađu u izoliranom dijelu fetalnog mezencefalona i kojih je djelovanje nepoznato, ali se ne može isključiti (13). Ako se radi o nespecifičnom djelovanju presatka kao cjeline (ili tak same kirurške traume!), postoji mogućnost da se i presađivanjem drugih tkiva postigne sličan učinak. Tako je i danas već napuštena metoda presađivanja srži nadbubrežne žlijezde u mozak pacijenta pokazala dobre početne rezultate, iako je mehanizam ostao nejasan (9,13,21). Na osnovi rezultata nekih istraživanja na pokusnim životinjama danas se već pretpostavlja, da relativno poboljšanje stanja pacijenata nije posljedica izlučivanja dopamina, nego djelovanja stimulirajućih ili trofičkih (neurotropnih) čimbenika u presatku. Učinak presatka bi, prema tome, bio nespecifičan (9,20,21). Iz svih ovih prigovora se može zaključiti, da je pravi uzrok pozitivnog učinka presađivanja nepoznat, a iz dosadašnjih rezultata se ne može procijeniti niti da li je taj učinak samo privremen niti da li usporava napredovanje patološkog procesa, koji je uzrok bolesti (23).
Tim temeljnim prigovorima treba dodati i tvrdnje da je rezultat presađivanja značajan samo u najpovoljnijim slučajevima (12), a realni rezultati metode su neznatni (21) i zanemarivi (24), da u vezi s njom još uvijek ima mnogo pitanja na koja nema odgovora (25), te da se je s pokusa na životinjama prerano prešlo na primjenu u humanoj medicini, koja je još uvijek u eksperimentalnoj fazi, s dosta tehničkih poteškoća, koje treba riješiti (12,21,25). Ako se tome pridodaju i prije iznesene poteškoće s dobivanjem tkiva za presadak (13,14) te činjenica da nakon transplantacije ne dolazi do potpunog izlječenja (17,21) pa je i dalje nužna fannakoterapija (17), razumljivo je da se u kritičkim prikazima još koncem 1993. godine metoda liječenja Parkinsonove bolesti transplantacijom fetalnog moždanog tkiva ne preporuča (12), te da se savjetuje nastavljanje eksperimentalnog istraživanja na životinjama i ozbiljna procjena odnosa između mogućeg povoljnog učinka i rizika zbog operacije ili težine bolesti (25). Potrebu ozbiljne prosudbe povećava i činjenica da se je presađivanje fetalnog moždanog tkiva već počelo primjenjivati i u liječenju nekih drugih metodoloških bolesti, kao što su Huntingtonova i Alzheimerova bolest (8,25,26).

Osnova za etičku prosudbu
Kao prvo se nameće pitanje, treba li bolesnika podvrgnuti tako skupoj i rizičnoj metodi liječenja ako postoji sumnja u ispravnost osnovne ideje, ako su dosadašnji rezultati neznatni i ako nisu iscrpljene sve mogućnosti za primjenu jeftinije, jednostavnije i učinkovitije metode? Međutim, temeljno se etičko pitanje odnosi na spregu terapijskog postupka s organiziranim izvođenjem pobačaja. Stavovi o problemu moralnog i pravnog položaja embrija i fetusa te o etičkoj ocjeni induciranog pobačaja, iscrpno su raspravljeni u svima dostupnoj literaturi (27,28). Zato ćemo ovdje izložiti samo etičke probleme koji se javljaju pri uporabi tkiva pobačnog fetusa za liječenje bolesti. To je najvećim dijelom sažeti zbirni prikaz podrobne raščlambe (sa svim argumentima i pokušajima argumentiranja za i protiv u trima raspravama objavljenima 1993. i 1994. godine u američkom časopisu za filozofiju i etiku medicinske prakse, The Linacre Quarterly, (1,8,13). Najvažniji predmeti etičke prosudbe su: a) definicija smrti fetusa, b) poticanje na pobačaj, c) pristanak na uporabu fetalnog tkiva i d) moralna sukrivnja neurokirurga.

Definicija smrti fetusa
Određivanje časa konačne smrti organizma osjetljiv je problem i kada je riječ o odraslim osobama. Kod fetusa u 3. mjesecu trudnoće ono je još teže, jer je tada fetalno moždano tkivo znatno otpornije na prestanak optoka krvi (ishemiju) i na nedostatak kisika (anoksiju) nego mozak u kasnijim razdobljima razvoja, osobito nakon rođenja. Za izoliranje vitalnog moždanog tkiva i njegovo uspješno presađivanje bio bi idealan netaknut fetus dobiven pobačajem (zapravo ranim porođajem) izazvanim prostaglandinima. Međutim, pobačaj se redovito izvodi sukcijom ("vakumum - aspiracijom"), s čestim obrazloženjem da je sigurniji za majku, iako stvarne razloge valja tražiti u relativnoj jednostavnosti postupka i ubrzanju smrti fetusa. Rezultat postupka je raskomadani fetus, ali iz rečenoga razloga prekid optoka krvi u njemu nije jamstvo za smrt moždanog tkiva, te ono može preživjeti razmjerno dug postupak pronalaženja i izoliranja potrebnog malog područja mozga i njegovo unošenje u mozak bolesnika. lz svega proizlazi da se iz etičke prosudbe cjelokupnog postupka dobivanja presatka fetalnog moždanog tkiva ne mogu isključiti značajke vivisekcije ili - kako je Lejeune ogorčeno naziva - "kanibalizma mozga" (24). U prosudbi se ne smije zanemariti niti velika vjerojatnost da pred kraj 3. mjeseca fetus već osjeća bol, a pobačaj se najčešće obavlja u lokalnoj anesteziji majke, tj. bez anestezije fetusa!

Poticaj na pobačaj
Opravdana je pretpostavka da bi rutinska uporaba fetalnog tkiva za liječenje Parkinsonove i drugih bolesti - zbog veće potrebe za fetalnim tkivom i povećane motivacije za pobačaj - dovela do povećanja broja induciranih pobačaja i do promjene stava javnosti prema pobačaju. Zagovornici presađivanja fetalnog tkiva tvrde da se ionako obavlja toliko mnogo (zakonom dozvoljenih) pobačaja (oko 1,300.000 godišnje u SAD), da dobivena količina fetalnog moždanog tkiva dostaje i pretiče za potrebe potencijalnih kandidata za presađivanje (približno 60.000 oboljelih od Parkinsonove bolesti u SAD). Zato se ne bi trebalo bojati uporabe fetalnog tkiva za presađivanje kao dodatne motivacije za odluku o pobačaju. Medutim, iz ovako ogoljelih brojčanih podataka se ne vidi da zbog različitih razloga (npr. mjesto i uvjeti vršenja pobačaja) niti 10% od ukupno pobačenih fetusa ne dolazi u obzir za istraživanje i presađivanje.
Kada se tome pribroje poteškoće s vremenskim usklađivanjem pobačaja i presađivanja te ranije spomenute poteškoće s izoliranjem prikladnog dijela mozga iz oštećenog fetusa, proizlazi da "normalni" broj pobačaja ne bi dostigao za potrebe presađivanja kada bi se ono ustalilo kao rutinska metoda liječenja.Zagovornici nadalje tvrde, da je odluka žene da pobaci promišljena i čvrsta te joj mogućnost korisne uporabe tkiva pobačenog fetusa kao dodatna motivacija nije potrebna. Međutim, sustavna statistička istraživanja su pokazala da velik broj žena prije odluke proživljava tešku "unutrašnju borbu" te često i odustaje od odluke da pobaci (29, 30). Vrlo je vjerojatno da bi svijest da tkivom svoga fetusa pomažu drugoj osobi u mnogih žena umanjila osjećaj krivnje zbog odluke, pridonijela uklanjanju pečata amoralnosti s pobačaja ili čak stvorila iluziju o činjenju dobroga djela. Motivacija bi bila još jača kada bi fetalno tkivo bilo namijenjeno rođaku. Daljnja mogućnost bila bi "trudnoća s predumišljanjem"; štoviše već je zabilježeno nekoliko slučajeva kada su žene zatrudnjele da bi mogle dati fetalno tkivo za presađivanje oboljelom rođaku (8). Na razini društva takva bi motivacija i praksa mogla utjecati na javno mnijenje da promijeni svoj stav prema pobačaju. Doduše iskustva s trgovanjem organima za presađivanje daju jasno naslutiti da bi se moglo razviti i crno tržište fetalnim mozgovima i drugim fetalnim organima, tj. "namjenske trudnoće" u svrhu davanja fetalnih tkiva uz naplatu.Takva bi žrtva za žene bila mnogo lakša i manje rizična od surogatnog majčinstva. Moguće je i "crno tržište u sjeni" (8): ženama se ne bi plaćalo tkivo njihovih fetusa, nego bi im se pobačaj obavljao bez naplate. Za žene iz siromašnih društvenih slojeva, posebno u nerazvijenim zemljama, bio bi to učinkovit poticaj za pobačaj. lz svega ovoga se može zaključiti, da ako mogućnost (pro)davanja fetalnog tkiva za potrebe presađivanja i ne bi bila glavnim razlogom za pobačaj, ona bi zacijelo mogla predstavljati dodatni (moralni i/ili financijski) motiv, koji bi utjecao na donošenje konačne odluke. Proširena primjena presađivanja fetalnih tkiva u svrhu liječenja bolesti povećala bi potrebu za fetusima određene starosti, dobivenih na svrhovito usmjeren način. To bi bio znatan financijski izazov i stimulans za ginekološke klinike, u kojima se obavljaju pobačaji i u kojima bi zato stručno medicinsko osoblje bilo zainteresirano da tendeciozno usmjerenim savjetovanjem utječe na odlučivanje žena na pobačaj. Osim toga, razvila bi se organizirana institucijska i interesna sprega između "industrije pobačaja" i istraživačkih instituta i neurokirurških klinika - s nesagledivim posljedicama.
Znakovito je za današnje shvaćanje morala u biomedicinskim istraživanjima i u medicinskoj praksi kako se olako opravdavaju etički neprihvatljivi postupci. Tako se za problem, o kojemu je riječ, između ostaloga tvrdi: Konačni utjecaj transplantacije fetalnih tkiva na učestalost pobačaja je jednostavno nepoznat pa zato istraživanja treba još neko vrijeme nastaviti da bi se ustanovilo da li broj pobačaja raste; rizik malog porasta ne bi trebao opravdati potpunu zabranu (1); pobačaj je zakonom dopušten, pa tako i dobivanje fetalnog tkiva, te se zato ne treba protiviti njegovoj uporabi sve tako dugo dok je ona odvojena od ženine odluke da pobaci i od samog čina pobačaja (23); poticaj na pobačaj se može svesti na najmanju mjeru odgovarajućim propisima. A predložene mjere su ili neprovedive ili besmislene, a uz to obiluju klasičnim "rupama u zakonu": (a) medicinsko osoblje koje izvodi pobačaj ne smije imati   izravne koristi od terapijske uporabe fetalnog tkiva; (b) žene koje se podvrgavaju pobačaju ne smiju imati izravne koristi od kasnije uporabe tkiva niti nadoknadom troškova pobačaja, niti određivanjem osobe kojoj će se tkivo presaditi; (c) u državni zakonski akt o transplantaciji organa treba uključiti i ljudsko fetalno tkivo (za bilo kakvu medicinsku uporabu), a iz popisa dopuštenih naknada treba isključiti troškove pobačaja; (d) dopuštenje za uporabu smije se tražiti tek nakon što se žena odluči na pobačaj; (e) pobačaj i presađivanje ne smije obavljati jedan te isti liječnik (!!!) (1).

Pravo na davanje pristanka
Već pola stoljeća (od Nurnberškog procesa, 1945-1946) vrijedi neprikosnoveno pravilo, da se niti jedno ljudsko biće ne može upotrijebiti za znanstveno istraživanje bez svoga voljnog pristanka. Ako se radi o djetetu, pristanak (npr. za davanje organa za presađivanje) mogu dati roditelji ili skrbnici kao opunomoćene osobe, kvalificirane za predstavljanje i čuvanje djetetova interesa. Jedina je iznimka slučaj kada su opunomoćenici izravno ili neizravno pridonijeli smrti djeteta (1, 13).
Postoje 3 etička modela za prosudbu moralnosti u davanju pristanka za uporabu fetalnog tkiva dobivenog induciranim pobačajem (1). Prema prvome fetus je dio majčina tijela i tretira se kao svaki drugi organ namijenjen presađivanju, tj. za njegovu uporabu je dovoljan pristanak majke. Slijedeća dva modela prihvaćaju majku i fetus kao dvije osobe, ali na bitno različit način. Drugi model tretira fetus kao lešinu i izjednačava ga sa svakom drugom mrtvom osobom, koja nije izrazila mišljenje o uporabi svoga tijela nakon smrti. Iako se u ovoj analogiji krije više slabih mjesta (1), za uporabu fetalnog tkiva može se prihvatiti pristanak jednog ili drugog roditelja, uz uvjet da nisu sudjelovali u izazivanju smrti fetusa. Prema trećem modelu fetus se smatra ljudskom osobom, koja je predmet znanstvenog istraživanja, te za nj vrijede sva odgovarajuća etička mjerila i ograničenja. Prema tome, ne može se dobiti pristanak za eksperimentalni postupak s fetusom, koji zahtijeva njegovo svjesno ubijanje. Prosudbu otežavaju i prije navedene poteškoće u definiranju smrti fetusa.
Smatrajući treći model jedinim prihvatljivim, dužni smo prihvatiti i stav, da majka nije ovlaštena za davanje pristanka za uporabu tkiva svoga fetusa, jer je tu ovlast poništila svojom odlukom da ga usmrti i time svijesno zanijekala svoju sposobnost kao roditelja i najbližeg preživjelog srodnika da štiti interese fetusa, živog ili mrtvog (29). Zbog sudjelovanja u usmrćivanju svoga fetusa majka bi izgubila pravo na davanje pristanka i prema drugom etičkom modelu! Zbog svjesnog usmrćivanja fetusa izvan granica terapijskog zahvata pravo na davanje pristanka nemaju niti liječnici koji izvode pobačaj. Kao izravno zainteresirani za dobivanje fetalnog tkiva i neizravno odgovorni za izvođenje pobačaja, pristanak ne mogu dati niti neurokirurzi, koji izvode presađivanje. Prema tome, s etičkog gledišta nitko nema pravo dati pristanak na uporabu fetalnog tkiva, dobivenog induciranim pobačajem, za presađivanje, jer niti jedan od potencijalnih kandidata ne može dokazati poštene namjere da radi u interesu nerođena djeteta (1). Iz toga proizlazi da se uzimanje fetalnog tkiva za presađivanje obavlja bez moralno opravdanog pristanka (23).

Sukrivnja
U etičkoj prosudbi presađivanja fetalnog tkiva sukrivnja je osnovni problem, koji u sebi sadrži i sve ostale, prije navedene probleme. U najjednostavnijem obliku polazna tvrdnja glasi: Znanstvenici koji izoliraju tkiva iz pobačenih fetusa i kirurzi koji ga presađuju bolesniku, moralni su sukrivci za pobačaj, iako ga nisu sami obavili. Zastupnici presađivanja fetalnog tkiva imaju i usvezi s tim problemom podjednako slabo zasnovanu tvrdnju i jednako nedjelotvorne prijedloge za regulativne propise, kakvi su i oni, kojima se nastoji zanijekati problem poticaja na pobačaj (1, 8, 13, 23). Oni tvrde da su pobačaj i uporaba fetalnog tkiva u svim svojim pojedinostima međusobno odvojene radnje, i to u tolikoj mjeri, da se sukrivcima ne mogu smatrati niti oni izvoditelji presađivanja, koji su inače (?) protivnici pobačaja te imaju grižnju savjesti zbog prethodno obavljenog čina! Oni osobno nisu zahtijevali pobačaj i ne znaju tko ga je i gdje izveo (?). Pobačaj bi bio ionako obavljen i bez predviđanja uporabe fetalnog tkiva, fetus bi bio bačen, ili bi ga netko drugi upotrijebio za bilo koju namjenu pa zato nema moralne zapreke njegovoj uporabi za presađivanje! Za usporedbu se uzima zakonom odobrena uporaba organa i tkiva žrtava zločina ili prometnih udesa, zanemarujući pri tome činjenicu da su to zbivanja, s kojima liječnici nemaju nikakve uzročne veze, niti mogu na njih utjecati.
Iako su slabosti pa i apsurdnosti prethodnih tvrdnja očite, pojam i činjenicu sukrivnje treba sustavno razmotriti. Postoje četiri vrste moralne sukrivnje (l): (a) izravna (aktivna) sukrivnja u činu; (b) neizravna povezanost s činom, koja uključuje njegovo odobravanje; (c) propuštanje sprečavanja čina kada je to moguće; (d) zaštita počinitelja od kažnjavanja. Terapijska primjena tkiva pobačenih fetusa pripada drugoj od navedenih vrsta: neizravna sukrivnja. Izvršilac operacije presađivanja ne sudjeluje izravno u inkriminiranom činu, ali se solidarizira s njim kao s izvorom trajnog dotoka tkiva nerođenih ljudskih osoba, koje su namjerno lišene života. Koristeći se nedopustivim ponašanjem izvršioca pobačaja on se stavlja u tihi ali  nedvoumni savez s njegovim činom (1). Poznavanje načina na koje se liječenje Parkinsonove bolesti presađivanjem fetalnog moždanog tkiva stvarno izvodi, pokazuje da je praktično nemoguće izvedbeno i moralno odijeliti čin presađivanja od čina pobačaja. Sve okolnosti, koje su u ovom prikazu već prije spomenute, ukazuju na nužnost odvijanja ovoga složenog postupka kao jedinstvene cjeline, u kojoj moralno neprihvatljiva "industrija" pobačaja i "Proizvodnja" dovoljnog broja uporabivih uzoraka živoga fetalnog moždanog tkiva čine temeljnu i najvažniju sastavnicu. U tako ustrojenom transplantacijskom "pogonu" postojanje moralne sukrivnje izvoditelja pojedinih odsječaka složenog čina ne može se ni izbjeći ni zanijekati. To pokazuje i činjenica da izvješća o rezultatima presađivanja u znanstvenim časopisima ponekad potpisuje i 15 do 20 autora, koji pripadaju svima trima specijaliziranim skupinama izvoditelja (izvršioci pobačaja, izoliranja i presađivanja tkiva). Eventualna uporaba smrznutog fetalnog tkiva omogućuje samo povećanje mjesnog i vremenskog razmaka između pobačaja s izoliranjem tkiva i presađivanja, ali ne pridonosi bitno etičkom vrednovanju ukupnog čina. Vrsta sukrivnje, o kojoj je ovdje riječ, istovrsna je sukrivnji, za koju su na Nurnberškom procesu 1946. godine optuženi i osuđeni nacistički liječnici ("Nazi analogy"). Oni su pred sudom izjavili da su mozgove pogubljenih Židova "samo" upotrebljavali za znanstvena istraživanja za dobrobit cijeloga čovječanstva te da bi se mučenje i ubijanje Židova u koncentracionim logorima događalo i bez njihova sudjelovanja. Nisu, međutim, shvatili da je njihova profesionalna prisutnost i djelatnost s ostacima žrtava davala pogubiteljima stanovitu "moralnu" potporu i zakonitost te ih tako uvukla u sukrivnju. Iako u toj zastrašujućoj analogiji postoje razlike u ideološkoj podlozi, u oba se slučaja kao ključni argument ističe “već postojeći materijal” (mozgovi pogubljenih logoraša, odnosno namjerno pobačenih fetusa). Isto tako, kao što je nacistička ideologija redefinirala moralni status nekih klasa i rasa, tako i suvremena "industrija" pobačaja u sprezi s istraživanjem i uporabom ljudskog fetalnog tkiva počiva na poricanju moralnog statusa fetusa (29). Prema tome, nema bitne razlike u vrsti i težini sukrivnje, a ipak se na jednu gleda sa zgražanjem, a na drugu s odobravanjem, ili -u najboljem slučaju - ravnodušno! Na takav stav jednog dijela javnosti prema moralnom statusu fetusa dobrim dijelom utječe i nekritično, tendenciozno obavještavanje javnosti o uspjesima i terapijskoj dobrobiti presađivanja fetalnog tkiva. I to je jedan od oblika sukrivnje izvoditelja tih kiruških zahvata, potpomognutih sredstvima javnog priopćavanja (29).
Na kraju ovog dijela rasprave treba spomenuti i sukrivnju bolesnika (1), koji su najčešće dobro upoznati s pravom naravi terapijskog postupka presađivanjem fetalnog tkiva, ali ne štede sredstva niti biraju način za postizanje cilja, te tako mogu utjecati na razvijanje crnog tržišta tkivom do moralno apsurdnih razmjera (nedavna dokumentarna emisija na HRT!). Dio sukrivnje snosi i država, koja propustima u svome zakonodavstvu pridonosi promicanju fetalnog tkiva u znanstvenom istraživanju i medicinskoj praksi.  

Zakonodavstvo
Budući da je terapijska primjena presađivanja fetalnog tkiva počela i najviše napredovala u SAD, najviše se zna o poteškoćama, s kojima se znanstveno i zdravstveno zakonodavstvo tamo susreće u svezi s njom. O tome je u ovom Glasniku već pisano u svezi s "kloniranjem" čovječjeg zametka (30). Ono što je tamo izneseno, vrijedi uglavnom i za istraživanje i uporabu fetalnog tkiva. Zakonodavstvo je raspeto između javnog mnijenja i pritiska znanstveno-istraživačke i liječničke zajednice za ozakonjenje takvih istraživanja. Zakonodavna tijela nemaju lak zadatak, jer odluke imaju i svoju političku težinu budući da mogu pribaviti i oduzeti glasove stranci na vlasti. Tako je 1988. godine upravo zbog bojazni od štetnih posljedica uporabe fetalnog mozga za liječenje Parkinsonove bolesti predložena zabrana istraživanja na tkivima namjerno pobačenih fetusa. Prijedlog nije prošao, ali je predsjednik Reagan stavio veto na financiranje tih istraživanja iz federalnih fondova. Clintonova administracija je tu zabranu poništila (1, 3). Da bi se shvatila sva složenost problema (u SAD) treba spomenuti da zabrana predsjedničke administracije vrijedi samo za federalne znanstvene fondove, a ne obvezuje brojne privatne fondove. I pojedine federalne jedinice (savezne države) imaju svoju zakonodavnu autonomiju.

lzgledi za prihvatljivo rješenje
Iz svega što je do sada rečeno o liječenju Parkinsonove bolesti presađivanjem fetalnog moždanog tkiva proizlazi da su dosadašnji rezultati neznatni, a znanstveno-medicinski pristup je etički neprihvatljiv. Ipak nema mjesta malodušnosti, jer velik i brz napredak temeljnih biomedicinskih znanosti daje naslutiti da je prihvatljivo rješenje na vidiku. Sve etičke kriterije za uporabu u znanstvenim istraživanjima i medicinskoj praksi ispunjava fetalno tkivo dobiveno od spontanih pobačaja i ektopične (izvanmaternične) trudnoće (1, 28, 29). Iako su fetusi dobiveni spontanim pobačajima najčešće neuporabljivi zbog kromosomskih anomalija, 7-10% ih ipak udovoljava zahtjevima. Za povećanje količine uporabljivog tkiva trebalo bi organizirati mrežu "banaka" tkiva i umnožavanje fetalnih stanica u kulturi (1, 23). Genetskom modifikacijom (“inženjering”) mogle bi se dobiti stanice, koje izlučuju dopamin i koje se mogu unijeti izravno u supstanciju nigru bolesnika (19, 23). Moguća je i izravna modifikacija postojećih moždanih stanica tzv. transfekcijom virusnim vektorom (19). Iako su te metode još u eksperimentalnoj fazi, može se očekivati njihovo skoro usavršavanje za primjenu u medicini. Izgledi za skoro djelotvornije i etički prihvatljivo rješenje problema liječenja Parkinsonove bolesti umanjuju pesimizam i potiču na ozbiljno razmišljanje o opravdanosti daljnjeg ustrajanja na dosadšnjoj praksi, koja ne udovoljava gotovo niti jednom ozbiljnom zahtjevu bazične medicinske znanosti, kirurške terapije i etičke prosudbe.

Svrha ovoga prikaza
Može se postaviti pitanje: da li problem naznačen u naslovu ovoga prikaza zahtjeva ovako iscrpnu raspravu o svim pojedinostima? Odgovor je pozitivan zato što Parkinsonova bolest te znanstveno neutemeljen (ili barem nedovoljno utemeljen), a prema dosadašnijm rezultatima neuspješan pokušaj njezina liječenja presađivanjem fetalnog moždanog tkiva dobivenog induciranim pobačajem, predstavlja samo odabrani uzorak ili paradigmu za druge slične “pothvate” u suvremenoj medicini. Nekritički i etički neprihvatljiva primjena rezultata bazičnih znanosti u kliničkoj medicini uzima sve više maha i već je u više navrata dovela medicinu na sam rub kriminala i moralnog apsurda. Masmediji najčešće dolijevaju ulje na vatru, prešućuju bitno, zamagljuju oči javnosti i tako uspavljuju njezinu kritičnost. Zato je prava svrha ovoga prikaza da na primjeru Parkinsonove bolesti prikaže koliko se neriješenih a prešućenih problema, pa čak i potpunih promašaja može kriti u nekim postupcima u “vrhunskoj” medicini koji se javnosti možda podastiru kao “novi veliki uspjesi medicinske znanosti, koji mnogo obećavaju i na kojima treba ustrajati na opće dobro”.
Na jednostavno pitanje: Gdje smo? možda će nam najbolje odgovoriti primjeri bez komentara u slijedećem, posljednjem poglavlju ovoga prikaza.
Umjesto zaključka: 3 primjera za razmišljanje
Ovo su fragmentarni prikazi dijelova sadržaja triju stručnih članaka objavljenih u posljednje 2 godine kada je istraživanje na fetalnim tkivima već znatno uznapredovalo.
1.Svoj kritički prikaz o istraživanju ljudskog fetalnog tkiva (13) Keith A. Crutcher završava poglavljem: Nekoliko vlastitih opažanja. Osnovno je opažanje da se na stručnim sastancima Društva za neurološke znanosti uz eksperimentalne radove na pokusnim životinjama sve češće prikazuju istraživanja na humanim fetusima, što znači da se do njih lako može doći. Dojmovi su slijedeći: “Prolazeći uz poredane postere... zaprepastio sam se vidjevši do koje je mjere ljudski fetus postao drugim pokusnim kunićem. Zapravo ima manje propisa za eksperimentalnu uporabu ljudskog fetusa nego za uporabu većine pokusnih životinja... Udomaćila se je filozofska i biološka pretpostavka da ljudi ne znače ni više ni manje od ostalih životinja. Nerođenim ljudima se zapravo ne pruža zaštita kao “ugroženoj” vrsti pa čak ni kao pokusnim životinjama. Protivnici izvođenja pokusa na ljudskom fetusu, obično nisu tako glasni i žestoki u svojoj oporbi... kao što je to Pokret za oslobađanje životinja u svome protivljenju uporabi životinja za znanstvena istraživanja... Ironija je da nerođeno dijete ponovo zadobiva svoj položaj u društvu. Ali samo tako što postaje vrednijim mrtvo nego živo".
2. U uvodniku jednom broju jednoga od najutjecajnijih američkih i svjetskih znanstvenih časopisa (Science) (31), koji je potpisao glavni urednik, Daniel E. Koshland Jr., mogu se pročitati i ove rečenice: “Istraživanje fetalnog tkiva bi trebalo imati isto tako malo veze s činom pobačaja kao što to presađivanje organa ima s automobilskim udesima ili samoubojstvima”... “Istraživanje na fetalnom tkivu treba uvrstiti u istu kategoriju kao i istraživanje na lešinama, upotrebu tkiva žrtava udesa itd. To je situacija, u kojoj su temeljne odluke već donesene pa se znanstvenik nalazi u položaju da na najbolji način iskoristi posljedice prethodnog događaja”... “Vrijeme je da se nastavi s konstruktivnim pristupom, profesionalno i bez emocija”.
3. U časopisu Neurology (32), u podrugljivo intoniranoj (i naslovljenoj) seriji prikaza: “Klinička neuromitologija” William M. Landau je objavio kritički prikaz s bizarnim naslovom: "Pravovjerna moda: stanje preživljavanja liječenja parkinsonizma transplantacijom mozga". U njemu analizom brojnih kliničkih i eksperimentalnih istraživanja pokazuje, da se poboljšanje stanja kod parkinsonizma može kirurški postići ne samo presađivanjem tkiva fetalnog mezencefalona, nego i drugih dijelova mozga i kralježnične moždine, pa čak i embrionalne ovojnice (amnion)! Djelotvorna su i sama mehanička kirurška oštećenja, koja su  u nekim slučajevima slična nekadašnjim, danas napuštenim kirurškim zahvatima kod parkinsonizma. Tzv. objektivni pokazatelji preživljavanja i funkcioniranja presađenog fetalnog mezencefalona odraz su nespecifične reakcije moždanog tkiva primaoca, a nema niti jednog provjerenog dokaza o specifičnom dopaminergičkom djelovanju presadka i njegovu učinku na poboljšanje stanja pacijenta nakon operacije. Autor svoj prikaz ironično uvrštava u “science fiction class of 1993”, a završava ga rečenicom: “Za sada je po mome mišljenju status transplantacije mozga u liječenju parkinsonizma napredovao od etičke kontroverzije do manje nego savjesne nametljive invazije".

Literatura

1. Roessier MA: Fetal tissue transplantation: an ethical analysis. 77te Linacre Quarterly 60 (3): 60-74, 1993.
2. Rojansky N, Schenker JG: The use of fetal tissue for therapeutic applications. International Journal of Gynaecology and Obstetrics 41(3):233-240, 1993.
3. Barac B. i sur.: Neurologija. Školska knjiga, Zagreb, 1989., str. 309-315.
4. Kostović I i sur.: Anatomija čovjeka. Središnji živčani sustav. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1981., str. 28, 39, 79.
5. Kostović I: Anatomija najvažnijih neurotransmiterskih putova. Medicinska enciklopedija, II. dopunski sv., JLZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1986., str. 407.
6. Kunec-Vajić E, Bulat M, Gjuriš V (ur.): Farmakologija za medicinare. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1989., str. 130-131.
7. Spencer DD i sur.: Unilateral transplantation of human fetal mesencephalic tissue into the caudate nucleus of patients with Parkinson's disease. New England Journal od Medicine 327(22):1541-1548, 1992.
8. Shorr AF. Moral connections? The relationship between abortion and fetal tissue research. The Linacre Quarterly 61(l): 44-65, 1994.
9. Fazzini E: Transplantation in the treatment of paralysis agitous (Parkinson's disease). Journal of American Osteopathic Association 92(10): 1255-1260, 1992.
10. Humpel C i sur.: Human fetal neocortical tissue grafted to rat brain cavities, leads to reciprocal nerve fiber growth, and accumulates host lg G. Journal of Comparative Neurology 340(3): 337-348, 1994.
11. Fred WJ i sur.: Brain grafts and Parkinson's disease. Journal of Cellular Biochemistry 45(3): 261-267, 1991.
12. Widmer H: Immature neural tissue grafts in Parkinson's disease. Acta Neurologica Scandinavica Supplement. 146: 43-45, 1993.
13. Crutcher KA: Fetal tissue research: the cutting edge? The Linacre Quarterly 60(2):10-19, 1993.
14. Hogen-Esch RI i sur.: Utility of fragmented human fetal tissue as a potential dopaminergic brain graft in Parkinson's disease. Stereotactic and Functional Neurosergery 61(l):1-11,1992.
15. Kostović I: Zentralnervensystem. U: KV Hinrichsen (izd.): Humanembryologie. Springer Verlag, Berlin, 1990, p.444.
16. Molina H. i sur.: Computer assisted CT-guided stereotactic transplantation of foetal ventral mesencephalon to the caudate nucleus and putamen in Parkinson's disease. Acta Neurochirurgica - Supplementum. 58:17-19, 1993.
17. Freed CR i sur.: Survival of implantated fetal dopamine cells and neurologic improvement 12 to 46 months after transplantation for Parkinson's disease. New England Journal of Medicine 327(22):1549-1555, 1992.
18. Lindvall O i sur.: Evidence for long-term survival and function of dopaminergic grafts in progressive Parkinson's disease. Anals od Neurology 35(2):172-180, 1994.
19. Sawle GV i sur.: Transplantation of fetal dopamine neurons in Parkinson's disease: PET (18F)6-L-flourodopa studies in two patients with putaminal implants. Annals of Neurology 31(2):166-113, 1992.
20. Bakay RA: Central nervous system grafting: animal and clinical results. Stereotactic and Functional Neurosurgery 58(1-4), 67-78, 1992.
21. Ahiskoy JE: Cerebral transplantation for Parkinson's disease: current progress and future prospects. Mayo Clinic Proceedings 68(6):578-589, 1993.
22. Dunnett SB: Towards a neural transplantation therapy for Parkinson's disease: experimental principles from animal stidies. Acia Neurochirurgica - Supplementum 52:35-38, 1991.
23. Jochemsen H: Transplantation of fetal tissue: a medical and ethical assessment, with special attention for the treatment of patients with Parkinson's disease. Ethics and Medicine 10(3):56-57, 1994.
24. Lejeune J: On the frontiers of genetics. Dolentium Humanum NF25:46-47, 1994.
25. Bakay RA: Neurotransplantation: a clinical update. Acta Neurochirurgica - Supplementum 58: 8-16. 1993.
26. Sramka M i sur.: Stereotactic technique and patophysiological mechanismus of neurotransplantation in Huntington's chorea. Stereotactic and Functional Neurosurgery 58(1-4):79-83, 1992.
27. Pozaić V. Život prije rođenja. Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 1990.
28. Zbor za nauk vjere: Donum vitae - Dar života (Naputak o poštivanju ljudskog života u nastanku i o dostojanstvu rađanja. Odgovori na neka aktualna pitanja), KS, Zagreb, 1987.
29. Cataldo PJ: The fetal tissue issue revisited. Ethics and Medics 19(10):3-4, 1994.
30. Bopp J: Womens decisions about abortion. New EnglandJournal of Medicine 239(24): 1579, 1993.
31. Švajger A: "Kloniranje" čovječjeg embrija. Povod za razrnišljanje o etici u biologiji i medicini.Glasnik HKLB IV(1-2):4-8,1994.
32. Koshland DE Jr: Fetal tissue research. Science 2-56:1741, 1992.
33. Landau WM: Clinical neuromythology X. Faithful fashion: survival status of the brain transplant cure for parkinsonism. Neurology 43(4): 644-649, 1993.