Uvod
Nagađanje o spolu djeteta koje se treba roditi i pokušaji da se on utvrdi prije rođenja ili čak po želji odredi u činu začeća vuku korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura. Prema civilizacijskom stupnju povijesnih razdoblja i životnih sredina ti pokušaji poprimaju različite oblike, od onih koji se zasnivaju na praznovjerju i nepoznavanju biološke osnove začeća do takvih kojima se niti danas ne može osporiti barem nesvjesna utemeljenost na stvarnim činjenicama i zapažanjima.
Prema židovskoj tradiciji sačuvanoj u Talmudu spol se određuje u času začeća i to po slijedećem pravilu: ako žena izbaci svoje "sjeme' prije muškarca dijete će biti muško; u obrnutom slučaju bit će žensko. Zanimljivo je da se to shvaćanje u biti podudara s još i danas najpopularnijom prirodnom metodom za postizanje muškog spola djeteta: vremenskim usklađivanjem spolnog odnosa s ovulacijom. Aristotel je tvrdio da spol djeteta ovisi o žaru muškog sudionika u spolnom odnosu: što je žešća njegova strast veća je mogućnost da začne muško dijete. "Vrućinu' strasti shvaćao je doslovno tako da je starijim muškarcima savjetovao da začinju dijete ljeti žele li dobiti sina. Stari su Grci vjerovali da se spermijima iz lijevog testisa začinju ženska a spermijima iz desnog testisa muška djeca pa su si muškarci prema želji za spolom djeteta dali sebi podvezati jedan testis. To se vjerovanje dugo zadržalo pa su francuski plemići u želji za muškim nasljednikom pribjegavali još drastičnijoj metodi: dali bi sebi izvaditi lijevi testis.
U vezi sa spolom djeteta postoje u puku i danas različita vjerovanja, običaji i "metode' u rasponu od određivanja spola djeteta po obliku trbuha trudnice sve do uvjerenja da se posebnim zahvatima može promijeniti spol djeteta u već poodmakloj trudnoći! U Austriji je zabilježen običaj da se nakon rođenja djevojčice posteljica zakopa pod najbliže orahovo stablo kako bi naredno dijete bio dječak. U tzv. folklorne metode ubraja se i ispiranje rodnice kiselim ili lužnatim otopinama koje navodno selektivno favoriziraju jednu ili drugu vrstu spermija te posebno propisi o prehrani žene prije začeća (slano za muško a mliječno za žensko dijete. U Engleskoj se vjerovalo da se muško dijete najsigurnije može začeti u vrijeme kada puše sjevernjak. Naš hrvatski vjernički puk na području Zadra štuje nebeskog zaštitnika koji bdije nad njegovim porodom. To je sv. Šimun Bogoprimac ("zadarski" sv. Šimun) koji nije samo zaštitnik grada Zadra već i zaštitnik rodilja koje mu se utječu molitvom da dobiju muško dijete.
Veliki napredak biologije razvoja i biomedicinske tehnologije omogućio je u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi. Odjeljivanje "muških" (Y) od "ženskih" (X) spermija u kombinaciji s različitim oblicima umjetne oplodnje te prenatalne dijagnostike spola jedan su od posljednjih tehnoloških "hitova" u humanoj reprodukciji. Iako metode još nisu dovoljno razrađene a i učinkovitost im nije apsolutna, mogućnost začeća djeteta željenoga spola pobudilo je veliko zanimanje, a u SAD i nekim europskim zemljama niknule su brojne klinike specijalizirane za taj postupak. Stručni časopis Human Reproduction u zadnjih nekoliko godina vrvi polemičkim prilozima na tu temu. Dakako, kao i svaki drugi umjetni zahvat u prokreaciju čovjeka, i umjetni izbor spola djeteta zavređuje posebnu pažnju zbog svoje etičke dimenzije.

Determinacija i diferencijacija spola
Određivanje spola embrija i razvoj svih spolnih značajki jedinke složeno je i dugotrajno zbivanje koje započinje kombiniranjem spolnih kromosoma pri oplodnji i dalje se odvija u dvije faze: kao primarna i sekundarna determinacija spola.
Primarna determinacija spola jest određivanje diferencijacije muške ili ženske spolne žlijezde u embriju. U čovjeka je - kao i u drugih sisavaca - zasnovana isključivo na djelovanju gena na spolnim kromosomima. Sve zrele jajne stanice sadržavaju jedan X-kromosom, a od zrelih spermija polovina ih ima X-kromosom (ginekospermij) kao jajna stanica a polovina Y kromosom (androspermiji). Obično se označuju kao X spermiji i Y spermiji. Ovisno o vrsti spermija koji oplodi jajnu stanicu razvit će se embrio ženskog (XX) ili muškog (XY) spola. Spolni kromosom koji donosi spermij nije neophodan za preživljavanje embrija, ali je nužan za funkcionalnu diferencijaciju spolnih žlijezda u njemu. Ako jajnu stanicu oplodi spermij koji zbog pogreške u spermatogenezi nema niti X- niti Y kromosoma, nastat će embrio u kojem će se početi razvijati jajnici, ali će zakržljati i u njima se neće razvijati jajne stanice (X0, Turnerov sindrom, sterilan).
Sekundarna determinacija spola započinje kada se u embriju razviju spolne žlijezde (testisi ili jajnici) i počnu izlučivati muške ili ženske spolne hormone (u 7. tjednu nakon oplodnje). Odvija se u dvije vremenski udaljene faze: u embrionalnom razdoblju (koncem 2. i tijekom 3. mjeseca razvoja) razviju se primarne spolne značajke (unutrašnji i vanjski spolni organi) a nakon puberteta i sekundarne (za spol karakterističan stas, oblik skeleta, mišićje, raspored masnog tkiva, tip dlakavosti, dojke, vokalne tvorbe u grkljanu, ponašanje.
Razvoj spolnih organa pokazuje jednu osobitost po kojoj se razlikuje od embrionalnog razvoja svih drugih organa. Osnove spolnih organa počinju se razvijati već potkraj 1. mjeseca nakon oplodnje (u 4. tjednu), i to tako da se u svakom embriju usporedo pojavljuju osnove i za muške i za ženske unutrašnje spolne organe (npr. i za sjemenovod i za jajovod i maternicu) bez obzira na njegov kromosomski spol stečen oplodnjom (XX ili XY)! To je tzv. indiferentni stadij koji traje oko 3 tjedna, sve do 7. tjedna razvoja. Tada se u indiferentne osnove spolnih žlijezda dosele spolne prastanice, koje su nastale izvan embrija, u žumanjčanoj vreći. Ako se radi o kromosomski muškom embriju (spolne prastanice XY) indiferentna spolna žlijezda se diferencira u testis. U njemu se počinje izlučivati muški spolni hormon (testosteron) koji potiče daljnji razvoj osnova za muške spolne organe, te jedan drugi hormon koji uzrokuje propadanje osnova za ženske spolne organe. Ako je embrio ženskog spola (spolne prastanice XX) dogodit će se obrnuto: indiferentna osnova spolne žlijezde diferencira se u jajnik s jajnim folikulima. U njemu se počinje izlučivati ženski spolni hormon (estrogen) koji potiče daljnji razvoj ženskih spolnih organa dok osnove za muške spolne organe iščezavaju.
Uloga spolnih kromosoma u determinaciji spola je različita. Odlučujuću ulogu ima Y kromosom. To pokazuju brojni pokusi na životinjama i opažanja na ljudima koji imaju anomalije spolnih kromosoma. Prisutnost Y kromosoma određuje muški spol bez obzira na broj X-kromosoma pa su tako i osobe s kromosomskom anomalijom XXXXXY muškog spola! Osobe s anomalijom XO (nema ni drugog X-kromosoma ni Y-kromosoma, Turnerov sindrom) nemaju jajnika (jer su za njihov razvoj potrebna dva X-kromosoma), ali imaju sve druge ženske spolne organe i ženski izgled. U odsutnosti jajnika ostali ženski spolni organi razviju se pod utjecajem estrogena majke i placente. Prema tome o ženskom spolu ne odlučuju dva X kromosoma nego odsutnost Y kromosoma! Zanimljivo je da se jedinka ženskog spola (sa svim ženskim spolnim organima osim jajnika) razvije i onda kada se pokusnoj životinji odstrane osnove spolnih žlijezda još u indiferentnom stadiju, bez obzira da li je kromosomski spol XX ili XY (tj. spolne prastanice s normalnim spolnim kromosomima postoje, ali se nemaju gdje naseliti i formirati funkcionalni jajnik ili testis). Iz svega proizlazi da je svaki embrio u prvih 6 tjedana svoga razvoja predodređen za ženski spol, a nakon toga samo prisutnost Y kromosoma (uz postojeću indiferentnu osnovu spolne žlijezde) može usmjeriti njegov daljnji razvoj prema muškom spolu.
Danas se zna da za determinaciju muškog spola nije potreban cijeli Y-kromosom nego samo jedan njegov uski odsječak smješten blizu kraja njegova kratkog kraka. Nazvan je SRY (prema engl. Sex-determining region of the Y) i sadrži gen s porukom za biosintezu "čimbenika determinacije testisa', koji tijekom naseljavanja spolnih prastanica usmjerava (određuje, determinira) indiferentnu osnovu spolne žlijezde prema diferencijaciji u testis a ne u jajnik. To je samo početni (inicijalni) genski impuls nakon kojega slijedi aktiviranje niza drugih gena koji upravljaju morfološkom i funkcionalnom diferencijacijom muških spolnih organa i uklanjanjem osnova za ženske spolne organe.
Smještaj SRY-gena blizu kraja kratkoga kraka Y kromosoma nosi u sebi neke opasnosti. Okrajci kromosoma se, naime tijekom zoridbenih dioba u diferencijaciji spolnih stanica mogu odlomiti i nestati (delecija) ili se pričvrstiti na neki drugi kromosom i postati njegovim sastavnim dijelom (translokacija). Ako se to dogodi prilikom sazrijevanja spermija koji kasnije sudjeluje u oplodnji mogu nastati XY žene (Y bez SRY-odsječka) ili XX muškarci (SRY-odsječak otkinut s Y kromosoma i pričvršćen na X-kromosom). Prema tome muški spol ne određuje Y kromosom sam po sebi nego prisutnost SRY-gena na njemu.
Poseban slučaj predstavljaju XY žene pogođene molekularnom anomalijom nazvanom testikularna feminizacija ili sindrom neosjetljivosti na testosteron. U njih kao posljedice mutacije gena ne postoje receptori za testosteron na površini stanice. One imaju nomalno razvijene i funkcionalne testise, ali kako nisu osjetljive na testosteron, ne razviju im se ostali muški spolni organi. Budući da nisu neosjetljive na drugi hormon embrionalnog testisa koji uklanja osnove ženskih spolnih organa, nemaju ni jajovoda ni maternice. Međutim pod utjecajem estrogena iz nadbubrežnih žlijezda razviju im se sekundarne spolne značajke pa te osobe usprkos prisutnosti testisa i manjku ženskih spolnih organa imaju potpuno ženski izgled.
Y kromosom sadržava i druge gene koji su potrebni za diferencijaciju i funkciju testisa, ali rusu neophodni za održavanje života (dokaz je manjak Y kromosoma u ženskog spola). Međutim X-kromosom sadržava mnogo gena važnih za život organizma, što se vidi i po velikom broju nasljednih bolesti prouzročenih (njihovim) mutacijama. Zato svaka jedinka, bez obzira na spol, mora imati (i ima) barem jedan X-kromosom. Za funkcionalnu diferencijaciju jajnika potrebna su dva X-kromosoma (kod Turnerova sindroma, X0, žene su neplodne jer su im jajnici zakržljali), ali za ostale tjelesne funkcije dovoljan je samo jedan (dokaz je muški spol, XY), a postojanje dvaju funkcionalnih X-kromosoma je, dapače, štetno (“predoziranje” gena). Zato u embrija ženskog spola u vrijeme implantacije (potkraj l. tjedna razvoja) započinje inaktivacija jednoga X-kromosoma, koji se skvrči u grudicu u kojoj su geni inaktivni. To je tzv. spolni kromatin koji služi za dijagnozu ženskog kromatinskog spola u citološkim razmazima. Prema tome osobe ženskog spola imaju dva X-kromosoma “samo na papiru”, jer je jedan od njih inaktivan.
Ovaj poduži prikaz determinacije i diferencijacije spola u čovjeka pokazuje s koliko se složenim i osjetljivim genetičkim i hormonskim odnosima susrećemo pri pokušaju intervencije u spol djeteta.

Različitost spolnih kromosoma i spermija
Na kariološkoj slici (kariotipu) kromosoma osobe muškoga spola jasno se vidi da su spolni kromosomi jedini par homolognih kromosoma različite veličine: Y je izrazito manji od X, a nedavno je procijenjeno da sadržava između 2,8% i 4% manje DNA. Budući da se radi o samo jednom od ukupno 23 kromosoma u spermiju u početku se je dvoumilo može li ta mala razlika bitno utjecati na veličinu spermija. Međutim precizna mjerenja su pokazala da je Y spermij značajno manji od X-spermija (ukupna dužina, dužina vrata, opseg i površina glave). Pretpostavlja se da bi Y spermij zbog toga morao biti lakši i pokretljiviji od X spermija. Na tom se shvaćanju zasniva empirijski prirodna metoda izbora spola djeteta vremenskim usklađivanjem spolnog odnosa s ovulacijom i različite metode odjeljivanja X i Y spermija za umjetnu oplodnju sa svrhom određivanja spola djeteta.

Brojčani odnos spolova
U većini europskih zemalja rađa se oko 105-107 dječaka na 100 djevojčica. To malo prevladavanje muškog spola kod rađanja (čimbenik 1,05) obično se popularno tumači kao "mjera opreza" prirode da se kompenzira kasniji veći gubitak muškaraca zbog opasnijeg načina života. Danas se čini važnijim pitanje brojčanog odnosa spolova nakon oplodnje (primarni odnos spolova) no to je teško utvrditi, jer se ne zna spol velikog broja embrija koji odumiru još prije implantacije ili neposredno nakon nje. Pretpostavlja se da je potkraj 1. tromjesečja trudnoće omjer muških i ženskih embrija oko 120:100, a kasnije se smanjuje. Iako se muški embriji odmah nakon oplodnje brže razvijaju i vjerojatno ranije implantiraju, kasnije njihova smrtnost znatno premašuje smrtnost ženskih embrija i fetusa. Ima ih više među. malformiranima, spontano pobačenima i mrtvorođenima. I u novorođenačkoj dobi je smrtnost muške djece veća.
U literaturi nalazimo brojne rasprave o čimbenicima koji pogoduju začeću muškog ili ženskog djeteta, ali se navodi u njima često međusobno pobijaju i teško ih je svesti na zajednički nazivnik, a među statističkim podacima nalazi se i nalaz da se ženska djeca relativno češće rađaju u obiteljima anesteziologa i pilota američkih borbenih zrakoplova!

Usklađivanje spolnog odnosa s ovulacijom
Iskustvo pokazuje da se spolnim odnosom unutar 3 dana prije ovulacije i oko 24 sata nakon nje (osobito nakon uzdržavanja u prvoj polovini ciklusa) znatno povećava vjerojatnoća začeća muškog djeteta. Ako se želi žensko dijete posljednji spolni odnos smije se imati 3 dana prije ovulacije. Iako taj postupak (intercourse timing) ubrajaju u “folklorne” metode izbora spola ne može mu se poreći razložnost na osnovi utvrđene različite veličine X i Y spermija. Tumačenje se zasniva na pretpostavci da se manji Y spermiji brže kreću, ali su kratkog vijeka dok su teži X-spermiji sporiji ali dulje pokretni. U jednoj popularnoj knjižici o toj metodi autorica se ne ustručava dati tumačenju i “literarni“ ukras pa ono izgleda po prilici ovako: Žene su općenito dugovječnije i izdržljivije u životu od muškaraca pa ta razlika možda postoji i među spermijima koji određuju ženski odnosno muški spol; zato će u brzoj trci do jajne stanice u vrijeme ovulacije pobijediti pokretljiviji Y spermiji, ali u duljem vremenskom razdoblju više će težih i sporijih X-spermija preživjeti čekajući ovulaciju. Prednost pokretljivijeg Y spermija trebala bi doći do izražaja i zbog veće viskoznosti cervikalne sluzi u vrijeme ovulacije.
O utjecaju usklađenosti koitusa ili umjetne oplodnje s ovulacijom ima dosta podataka u stručnoj literaturi, iako se tumačenja razlikuju te se metoda još uvijek smatra znanstveno nepotvrdenom. Sa shvaćanjem o važnosti “timinga” neizravno je povezano i mišljenje da veća učestalost koitusa pogoduje rađanju muške djece, što je u skladu s iskustvom da se više muške djece začinje u prvim mjesecima braka te neposredno nakon ratova.

Metode za izbor spola djeteta
Usprkos osporavanju njezine učinkovitosti metoda usklađivanja "ciljanog'' spolnog odnosa s ovulacijom naizgled i dalje ostaje metodom izbora "za kućnu uporabu', ali je prodor suvremene tehnologije u prokreaciju čovjeka doveo na scenu i nekoliko novih, složenih metoda koje se, usprkos mnogim nedostacima različite vrste, u nekim zemljama Zapada već više godina primjenjuju i reklamiraju. Zasnivaju se na trima vrstama postupaka: a) izdvajanju X- ili Y-spermija iz ejakulata, b) umjetnoj oplodnji odabranom vrstom spermija (unošenjem u maternicu ili in vitro) i c) kontrolnom određivanju spola embrija prije ili/i nakon njegove implantacije.

Određivanje spola embrija i fetusa
Spol embrija ili fetusa može se odrediti primjenom različitih metoda na različitim stadijima razvoja i to na bilo kojoj vrsti stanica koje pripadaju ili embriju ili njegovim ovojnicama. (Budući da su se ovojnice - kao i embrio - razvile od oplođene jajne stanice, imaju isti genotip). Danas su na raspolaganju slijedeće metode:

1) analiza kromosoma (kariogram) - nalaz spolnih kromosoma XX ili XY;
2) nalaz spolnog kromatina - grudice zgusnutog kromatina u jezgri stanica embrija (i odraslih osoba) ženskog spola (drugi X-kromosom inaktiviran nakon stadija blastociste);
3) imunološki test na H-Y antigen koji je proizvod gena na Y kromosomu;
4) kvantitativno određivanje enzima HPRT i G6PD koji su proizvodi gena na X-kromosomu; moguće samo do stadija blastociste kada počinje inaktiviranje jednoga X-kromosoma;
5) otkrivanje redoslijeda (sekvence) baza DNA (=gena) specifičnih za X i Y kromosom metodama genetskog inženjeringa. To su: fluorescentna hibridizacija in situ (FISH) i polimerazina lančana reakcija (PCR). Tehnika PCR smatra se pravom revolucijom u prenatalnoj dijagnostici i to ne samo spola nego i nasljednih bolesti; traje svega nekoliko sati i može se izvesti na jednoj jedinoj stanici što je osobito prikladno za prenatalnu dijagnostiku nakon oplodnje in vitro.

Stanice potrebne za postimplantacijsku prenatalnu dijagnozu najčešće se dobivaju amniocentezom i biopsijom korionskih resica placente (još nema dovoljno iskustva s celocentezom - uzimanjem stanica iz tjelesne šupljine ili celoma embrija). Kod ovih metoda postoji rizik indukcije pobačaja a osim toga dobivenu količinu stanica treba za dijagnostiku umnožiti kultiviranjem in vitro (dulje nakon amniocenteze nego nakon biopsije korionskih resica). Kako se biopsija korionskih resica može izvesti nakon 9. tjedna trudnoće a amniocenteza tek nakon 16 tjedana, a iskustvo je pokazalo da se mnogi parovi u slučaju neuspjeha izbora spola preselekcijom spermija odlučuju za prekid trudnoće, on bi se trebao obaviti koncem 3. odnosno u 5. mjesecu trudnoće!
Najnovija metoda je preimplantacijska dijagnoza spola biopsijom blastomere s embrija dobivenog oplodnjom in vitro. Na ranom razvojnom stadiju, na kojemu se embrio sastoji od 4 do 8 stanica, kroz pukotinu načinjenu u ovojnici (zona pellucida) izvadi se jedna stanica (blastomera) kojoj se odredi spol metodom PCR. Pokusima na životinjana se pokazalo da na tako ranom stadiju razvoja embrio uspješno nadoknađuje gubitak jedne stanice te se nakon usađivanja u maternicu normalno dalje razvija. Početkom ove godine izvješteno je u časopisu Fertility & Sterility 65(2), 358-360, 1996 o rođenju zdrave djevojčice nakon takvog dijagnostičkog postupka.
U novije vrijeme se postimplantacijska dijagnoza muškog spola nastoji pojednostavniti i učiniti manje invazivnom tako da se fetalne stanice pokušaju izolirati iz krvi majke. U vensku krv majke povremeno dospijevaju nezreli eritrociti fetusa (koji još imaju jezgru) koji su prošli kroz placentalnu barijeru i fragmenti sinciciotrofoblasta koji su se odvojili s površine korionskih resica placente. Fetalne stanice (vjerojatno iz placente) mogu se dobiti i uzimanjem transcervikalnog brisa sluznice maternice u prvom tromjesečju trudnoće. Ti su pokušaji još u eksperimentalnoj fazi.

Odjeljivanje X- i Y spermija
Izoliranje jedne od dviju vrsta spermija osnovna je metoda u postupku izbora spola djeteta. Naknadno određivanje spola embrija služi kao kontrola uspješnosti postupka, jer danas još ruti jednom metodom nije moguće dobiti potpuno čistu populaciju X- ili Y spermija. Sve se metode zasnivaju na razlikama između tih dvaju vrsta spermija, tj. na činjenici da Y kromosom ima manju masu, da sadržava manju količinu DNA i da je pokretljiviji.
Prvi su pokušaji načinjeni na domaćim životinjama, jer omjer spolova ima važnu ulogu u ekonomici uzgoja stoke. Metode centrifugiranja i elektroforeze sperme bile su bezuspješne i jedino se metodom sedimentacije imobiliziranih spermija u gradijentu gustoće medija uspjelo postići željeni spol u 70% teladi.
Na istom je principu gradijenta gustoće i viskoznosti medija Amerikanac Ronald Ericsson 1973. godine uveo metodu odjeljivanja spermija u humanom serumskom albuminu s rasponom gustoće od 7,5% na površini do 20% na dnu. Putujući od vrha prema dnu X-spermiji i slabije pokretljivi Y spermiji zaostaju a najpokretljiviji Y spermiji (10% od ukupnog broja) stignu do dna albuminskog stupca već za pola sata. Vrijeme spuštanja spermija kroz albumin treba ograničiti do dobivanja najmanje količine spermija potrebne za umjetnu oplodnju, jer dulje vrijeme taloženja povećava koncentraciju X-spermijima. Međutim provjeravanje metodama FISH i PCR pokazuje da se niti u najpovoljnijim okolnostima ne može dobiti populacija s više od 80% Y spermija. Prema tome metodom se ne postiže stopostotno izdvajanje Y-kromosoma nego samo obogaćivanje sperme njima. Takvom se spermom obavlja intracervikalna ili intrauterina oplodnja neposredno prije porasta bazalne temperature, tj. na dan nakon porasta razine LH hormona u krvi. primjenjuje se i hormonska stimulacija ovulacije. Analiza rezultata primjene Ericssonove metode na preko 1000 slučajeva pokazala je uspješnost od 72% za željenu mušku djecu a 69% za žensku djecu.
Zanimljivo je i znakovito za današnji stav javnosti prema umjetnim zahvatima u prokreaciju čovjeka da je primjena Ericssonove albuminske metode široko rasprostranjena iako je zbog metodoloških i raznih drugih razloga doživjela brojne kritike koje idu tako daleko da se potpuno osporava učinkovitost odjeljivanja spermija u albuminu a relativna uspješnost se pripisuje samo umjetnoj oplodnji u vrijeme ovulacije! Metoda je neučinkovita ako se primijeni za oplodnju in vitro.
U literaturi se spominje i slična metoda odjeljivanja spermija propuštanjem kroz sefadeks. Njome je 1987. godine postignut porođaj djevojčice nakon oplodnje in vitro, ali se primjena te metode kasnije ne spominje.
Najnovija metoda za odjeljivanje spermija jest protočna citometrija (Johnson i sur. 1993. Njome se dvije vrste spermija odjeljuju na osnovi različite količine DNA. Za obilježavanje DNA služi fluorescentna boja (Hoechst fluorochrome dye 33342) a fluorescencija se pobuđuje laserskim ultraljubičastim svjetlom. Količina spermija koja se dobiva (0,2-0,4% od broja koji je ušao u postupak) premala je za intrauterinu umjetnu oplodnju pa se metoda može primijeniti samo za oplodnju in vitro. Učinkovitost odjeljivanja je veća nego kod Ericssonove albuminske metode (82% za X- i 76% za Y spermije), ali se ona postiže primjenom dvaju mutagenih sredstava (fluorokrom i UV-zračenje). Za Hoechstov fluorokrom se utvrdilo da je u kulturi jednog staničnog soja "minimalno toksičan i umjereno mutagen, ali izaziva znatno poremećenje staničnog ciklusa”. Iako se ne može tvrditi da su spermiji s posebnom strukturom stanične jezgre jednako osjetljivi, opasnost od oštećenja nasljedne tvari ne može se isključiti. Autor metode ipak vrlo neuvjerljivo nastoji prikazati tu opasnost znatno manjom. A otac oplodnje in vitro, Bob Edwards, komentirajući prvu trudnoću postignutu oplodnjom in vitro X-spermijima izdvojenim tom metodom (zbog sprečavanja nasljedne bolesti koja bi se pojavila u muškog djeteta) zaključuje ovako: "Zapravo su istraživači odvagnuli izuzetnu dobrobit za roditelje i dijete prema vjerojatno maloj mogućnosti mutacije izazvane postupkom. To je valjda poštena pogodba”. Edwardsov prikaz počinje rečenicom: “Nove mogućnosti u kliničkoj medicini opet obećavaju novu etičku dimenziju u humanoj reprodukciji” .

Ocjena metoda
Uzevši u obzir sve danas raspoložive metode za izoliranje spermija za oplodnju i određivanje spola embrija, stvarne mogućnosti za izbor spola djeteta su malobrojne. Metoda vremenskog usklađivanja spolnog odnosa s ovulacijom nije sigurna, ali je normalno prihvatljiva kao oblik prirodnog planiranja obitelji. Metode koje zahtijevaju kliničku i laboratorijsku intervenciju su slijedeće (uz pretpostavku da se žele primijeniti ustrajno i beskrupulozno sve do postizanja željenog cilja): a) prirodna metoda s kasnijim određivanjem spola biopsijom korionskih resica ili amniocentezom (rizik indukcije pobačaja fetusa željenog spola!) te prekid trudnoće koncem prvog ili sredinom drugog tromjesečja u slučaju "neuspjeha"; b) odjeljivanje spermija Ericssonovom albuminskom metodom i umjetna intrauterina oplodnja, a zatim (zbog nesigurnosti metode) isto kao u prethodnom slučaju s nešto manjom vjerojatnosti "potrebe' prekida trudnoće; c) odjeljivanje spermija Johnsonovom metodom protočne citometrije, oplodnja in vitro i preimplantacijska dijagnoza spola biopsijom blastomera. Ako se uspije postići trudnoća željeni spol fetusa je osiguran, ali je još uvijek neizvjestan konačni ishod trudnoće (zbog potencijalnog štetnog utjecaja metode odjeljivanja spermija, a možda i biopsije blastomera). Osim toga; budući da ni ta metoda odjeljivanja spermija nije stopostotno sigurna, oplodnjom in vitro nastaju i embriji neželjenog spola koji se odbacuju, a to je selektivni embriocid na samom početku razvoja.
Prema tome danas ne postoji niti jedna metoda za izbor spola djeteta koja bi u isto vrijeme bila pouzdana, sigurno bezopasna za fetus i moralno prihvatljiva. Usprkos tome umjetna oplodnja s izborom spola djeteta organizirano se izvodi u mnogim specijaliziranim ustanovama.
Slijedeći prikaz dat će najbolji uvid u nekoliko sastavnica jednog takvog pothvata: opravdanost poduzimanja, složenost i cijena izvedbe te način objavljivanja rezultata. Radi se o trudnoći postignutoj oplodnjom in vitro s izborom ženskog spola djeteta od majke s recesivnom mutacijom gena na X-kromosomu koja je uzrokom prirođenog hidrocefalusa u muškog djeteta. Slučaj je objavio Gene Levinson 1995. godine.
Radi se o ženi staroj 34 godine kojoj su tri brata umrla od prirođenog hidrocefalusa. Nakon prvih dviju trudnoća rodila je zdravu djevojčicu i zdrava dječaka. U trećoj trudnoći amniocenteza je pokazala kariotip 46,XY a pretragom ultrazvukom u 18. tjednu utvrđen je u fetusa hidrocefalus. U četvrtoj trudnoći je biopsijom korionskih resica u 11. tjednu ponovno utvrđen muški spol, a analiza DNA je pokazala da je dijete naslijedilo gen za hidrocefalus. Obje su trudnoće prekinute a žena se je odlučila za petu trudnoću s izborom djeteta ženskog spola koje neće oboljeti. Odjeljivanje X-spermija izvedeno je metodom protočne citometrije. U prvom pokušaju oplodnje in vitro čistoća populacije spermija bila je 86% (određeno hibridizacijom in situ). Uspješno je oplođeno 10 jajašaca, a embriji su na stadijima od 3 do 6 stanica podvrgnuti biopsiji 1-2 blastomere na kojima je metodom PCR određen spol. Od 8 embrija koji su preživjeli biopsiju 7 je bilo ženskog a 1 muškog spola. Do kraja postupka preživjelo je 5 ženskih embrija, od kojih 3 prenesena u maternicu a 2 su zamrznuta. Trudnoća nije postignuta pa je pokušaj ponovljen s 2 smrznuta embrija ali također bez uspjeha. Pristupilo se drugom pokušaju oplodnje s jednakim postupcima. Čistoća izdvojene populacije X-kromosoma je ovoga puta bila 80%. Uspješno je oplođeno 16 jajašaca a embriji su podvrgnuti biopsiji blastomera za određivanje spola. Ženskog spola ih je bilo 15 a kod jednoga je rezultat bio nejasan. Do završetka postupka preživjelo je 13 ženskih embrija, od kojih je 10 zamrznuto, a 3 su unesena u maternicu. Jedan od njih se je uspješno implantirao i u vrijeme izvještavanja trudnoća je bila u 16. tjednu. U međuvremenu je kao “kontrola” načinjena i biopsija korionskih resica koja je potvrdila ženski spol fetusa.
Izvještaj o ovoj dugoj, složenoj i za ženu zacijelo nelagodnoj proceduri potpisalo je čak 15 autora s tri instituta Medicinskog koledža države Virginia u Richmondu, VA, SAD. Kako se radi o prvoj kliničkoj primjeni metode odjeljivanja spermija protočnom citometrijom u kombinaciji s preimplantacijskim genetičkim testiranjem embrija, autori nisu željeli riskirati gubitak prvenstva pa su požurili s objavljivanjem izvještaja ne dočekavši ni drugu polovinu trudnoće!

Klinike za izbor spola
Institut za genetiku i IVF u američkoj državi Virginiji (sudionik u prije opisanom postupku) patentirao je tehnologiju odjeljivanja spermija protočnom citometrijom i dobio ovlaštenje za njezinu primjenu. Metoda će se za sada (izvještaj iz 1993. godine) primjenjivati samo uz medicinski opravdane indikacije, tj. sprječavanje obolijevanja potomstva od nasljednih bolesti prouzročenih mutacijom gena na X-kromosomu. Kao rutinski postupak predviđeno je samo izdvajanje X-spermija i intrauterina umjetna oplodnja njima a na zahtjev i prenatalna dijagnoza spola. Pretpostavlja se da će se odjeljivanjem spermija "postići pohvalni cilj smanjenja učestalosti nasljednih bolesti vezanih na X-kromosom te broja prekida trudnoća nakon prenatalne dijagnoze". Prije opisani postupak oplodnje in vitro s preimplantacijskom dijagnozom spola nije još predviđen kao rutina “jer je složen, težak i skup”, a uključuje i uništavanje (muških) embrija.
Za razliku od te ustanove koja je nedavno patentirala novu, učinkovitiju metodu, Ronald Ericsson je još 1982. godine patentirao svoju mnogo kritiziranu pa čak i potpuno osporavanu albuminsku metodu odjeljivanja spermija s manjom učinkovitošću te u gradu Alzada, MT SAD osnovao tvrtku za umjetnu oplodnju s izborom spola s nazivom Gametric Ltd. To je ubrzo postala prava kompanija s marketingom (i povjerenicima za marketing u drugim zemljama), u okviru koje je do 1995. godine otvoreno 65 "klinika za spol" (gender clinic), od toga 57 u SAD. Primjena tehnologije se ne ograničava na medicinske indikacije već nudi svoje usluge svim zainteresiranim parovima koji žele dijete određenog spola. Godine 1994. je jedna takva kampanja preko dnevnih novina provedena u Turskoj. Medu reklamnim porukama o dosadašnjim uspjesima tvrtke našla se i informacija da je 480 od 500 parova željelo sina te da je medu klijentima bio i jedan princ iz Saudijske Arabije. Ispostava tvrtke je 1993. godine osnovana i u Londonu (London Gender Clinic). Za 18 mjeseci prijavilo se 809 parova, a na uslugu se čeka 5 mjeseci. Uvjeti za prihvaćanje na postupak su slijedeći: par već mora imati jedno dijete, može se zahtijevati samo dijete suprotnog spola, a u slučaju neuspjeha trudnoća se ne smije prekinuti (!?) osim ako se radi o malformaciji fetusa. U do sada neuspjelom pokušaju otvaranja takve klinike u Nizozemskoj tim je uvjetima dodano da će se usluga pružati samo vjenčanim parovima, da oni moraju unaprijed prihvatiti činjenicu da uspjeh nije zajamčen te da se u slučaju neuspjeha novac ne vraća. Cijena zahvata je oko 1000 US$.
Za prosudbu ozbiljnosti i stručne razine na kojoj se takve "klinike' otvaraju znakovito je iskustvo iz Nizozemske. Tamo se u Utrechtu T995. godine trebala osnovati prva privatna klinika za izbor spola koja je već počela primati prijave, ali je otvaranje odgođeno zbog otpora u službenim medicinskim i političkim krugovima, koji drže da je takva klinika etički neprihvatljiva i ne preporučuju nizozemskim liječnicima suradnju s njom. Osim toga, klinika u osnivanju je imala samo jednog liječnika (!) a taj je otpušten jer nije uspio obraniti metodu na televizijskoj raspravi s predsjednikom nizozemskog društva za oplodnju iz vitro. Medicinski inspektor pokrajine Utrecht je nakon posjeta klinici izjavio da mu ona djeluje "amaterski" te da ne može odobriti liječnicima rad metodama kojima valjanost nije znanstveno dokazana. A sam direktor tvrtke, dr Ericsson, izjavio je u intervjuu u nizozemskom tisku da oru koji sumnjaju u njegovu metodu ne prate znanstvenu literaturu, jer je on od izrade metode 1973. godine objavio o njoj 111 znanstvenih radova.
Promidžbena kampanja Ericssonove tvrtke u Turskoj izazvala je službene reakcije svih najviših ustanova na području medicine, genetike i populacijskih istraživanja te je Ministarstvo zdravstva organiziralo 6-mjesečnu raspravu. Jednoglasna odluka je bila da se primjena Ericssonove metode u Turskoj odbacuje u svim slučajevima osim onih u kojima postoje stručno i etički provjerene medicinske indikacije. Među prigovorima su bili i ovi: metoda se zasniva na istraživanjima bez kontrolne skupine, koje su sve provedene u ustanovama u krugu matične tvrtke; zbog niske učinkovitosti uporabnost metode je ograničena i uz medicinske indikacije; dijete ne smije biti proizvod tehnologije; ne može se podržavati diskriminativno djelovanje koje nema medicinskog opravdanja; spol nije bolest; metodom se ne može pomoći planiranju obitelji u Turskoj; liječnici i znanstvenici mogu patentirati instrumente, uređaje i proizvode, ali ne i dijagnostičke ili terapijske postupke; na izbor spola se ne može gledati samo s komercijalnog stanovišta. Zanimljivo je da se je povjerenstvo za raspravu pismeno obratilo i nekim klinikama za spol u drugim zemljama i da je na sva ta pisma zajedno odgovorio vlasnik patenta i direktor tvrtke, dr Ericsson.

Medicinske indikacije za izbor spola djeteta
Danas je jedina prava medicinska indikacija za izbor (ženskog) spola djeteta recesivna mutacija gena na jednom X-kromosomu majke. Takve su mutacije najčešće uzrokom razvojnih anomalija ili bolesti. Danas je već poznato oko 300 poremećaja i patoloških stanja vezanih na X-kromosom. Medu njima su najpoznatije: daltonizam, neki oblici hemofilije i ihtioze, Duchenneova i Beckerova mišićna distrofija, sindrom fragilnog X-kromosoma, Lesch-Nyhanov i Hunterov sindrom te prirođeni hidrocefalus. Te se bolesti prenose tzv. spolno vezanim nasljeđivanjem s različitim posljedicama u ženskog i muškog spola.
Žene ne obolijevaju jer se recesivni promijenjeni gen nalazi samo na jednom X kromosomu i u 50% stanica je inaktiviran tako da u tijelu prevladava dominantni normalni gen na drugom X-kromosomu. To su zdrave žene, ali su nosioci promijenjenog gena. Muškarci s recesivnom mutacijom na X-kromosomu obolijevaju, jer im manjka drugi X-kromosom s dominantnim normalnim genom. Budući da se tijekom oogeneze X-kromosomi razdvajaju, žena nosilac proizvodi podjednak broj jajnih stanica s normalnim i promijenjenim X-kromosomom. Zato nakon oplodnje Y ili X-spermijem ima podjednaku šansu da rodi zdravog ili oboljelog dječaka, odnosno zdravu djevojčicu ili djevojčicu-nositeljicu, koja će kasnije s trudnoćom imati iste probleme kao i njezina majka.

Nemedicinski razlozi za izbor spola djeteta
Razlozi zbog kojih roditelji postižu za izborom spola djeteta znatno prelaze granice medicinskih indikacija. Radi se jednostavno o želji za djetetom određenog spola, tj. o proširenju planiranja obitelji s brojnosti na sastav. Stvarni razlozi i njihova usmjerenost prema muškom ili ženskom spolu djeteta znatno variraju medu različitim društvenim sredinama i to od posve osobnih do civilizacijskih, kulturnih, vjerskih, socijalnih ruralna i urbana sredina) i ekonomskih. S tim u svezi postoji, i odgovarajuća zemljopisna raspodjela. U azijskim zemljama izrazito prevladava želja za muškom djecom, ali dok ona na Bliskom i Srednjem istoku ima pretežno religijsko-kulturne korijene, na Dalekom istoku (Indija, Kina, Koreja) je izrazito ekonomske naravi. Najbolje su poznate prilike u Indiji gdje se u ruralnim sredinama idealnim drži odnos troje do petero muške djece prema jednom ženskom. Muška djeca su na mnogo većoj ajeni zbog održanja obiteljskog imena i posjeda te potpore roditeljima u starosti, a ženska djeca su skupi teret, koji na kraju odlazi iz kuće i zahtijeva plaćanje miraza. Žene su u toj sredini drugorazredna bića, strojevi za rađanje, a na cijeni su samo ako rađaju sinove. Žena koja rađa žensku djecu postaje predmetom maltretiranja muža i njegove obitelji, koji je mogu i otpustiti i vratiti roditeljima. Nije iskorijenjen ni infanticid ženske novorođenčadi gušenjem i potapanjem ili ostavljanjem u šumi “na brigu dobrim duhovima”. Blaži je oblik redukcija ishrane i briga za zdravlje ženske djece kojoj se tako povećava smrtnost.
Ta je praksa u nekim dijelovima sjeverne Indije uzela toliko maha da se je odnos između broja žena i muškaraca spustio na 935:1000. Stanje se pogoršalo uvođenjem prenatalne dijagnoze amniocentezom, kojoj je izbor (muškog) spola postao najčešćom indikacijom te se procjenjuje da je za 4 godine pobačeno 810000 ženske djece. U Bombaju je to činilo 48 od 50 ispitanih porodničara u privatnoj praksi. U 80-tim godinama su se za tu namjenu specijalizirale stotine privatnih klinika u velikim gradovima (po cijeni od oko 100 US$), a liječnici u njima su tvrdili da time samo sprječavaju patnje i preranu smrt neželjenih djevojčica i žena koje ne rađaju sinove. Osim toga najveći broj obitelji u gradovima želi najviše dvoje djece pa se uklanjanjem neželjenih ženskih fetusa potpomaže kontrola populacije. Godine 1988. je država u kojoj se nalazi Bombaj strogim zakonom zabranila primjenu prenatalne dijagnostike za izbor spola kao i obavještavanje roditelja o spolu djeteta ako je dijagnostički zahvat izveden s medicinskom indikacijom. Kazna za liječnika je iznosila 67 $ + godina dana zatvora + oduzimanje dozvole za rad kroz 2 godine. Zakon je pretpostavio da je ženu prisilio na zahvat muž ili njegova obitelj pa je i za njih predviđena jednaka kazna. Jedan od prvih rezultata primjene zakona bilo je podizanje cijene zahvata na 750 US$ u ilegalnoj praksi.
U zemljama Zapada motivacija za izbor spola nije toliko izražena kao na Istoku i nije potpuno jasna, a najvjerojatnije je pretežno osobne prirode. Statističke analize različitih anketa o prevladavanju želja za muškim ili ženskim djetetom ne dopuštaju opće zaključke, jer su većinom rađene s izabranim skupinama ispitanika koje ne mogu predstavljati cijelu populaciju. Zato s rezervom treba uzeti i podatak da u Europi prevladava želja za ženskom djecom. Veća je vjerojatnost da očevi žele sinove, a žene im nastoje udovoljiti. Vjerojatno su osnovane tvrdnje da na Zapadu žene teže barem za jednim ženskim djetetom koje će im biti družicom i skrbnicom u poznoj dobi te žensko dijete žele i samohrane majke po izboru iz istog razloga i zbog nedostatka oca kao uzora i odgajatelja sina. Stvarnom stanju na Zapadu najbliža je tvrdnja tradicionalnom idealu o dvoje djece od kojih je barem jedrio muško, po mogućnosti prvo. Zato se za izbor spola djeteta najčešće odlučuju parovi koji već imaju dvoje ili više djece drugoga spola a ne žele preveliku obitelj. Žene su u tim parovima najčešće pri kraju optimalne generativne dobi (prosjek 34 godine).
U Europi je o socijalnim aspektima prijavljenih parova (ali ne i o uspješnosti postupka!) do sada izvijestila London Gender Clinic, ali se na osnovi tih podataka još ne može dobiti slika stvarnoga stanja u zapadnoeuropskoj populaciji. Naime za 18 mjeseci od osnivanja klinike od 809 prijavljenih parova oko 58% ih je bilo britanskih državljana indijskog podrijetla, pretežno nižeg socijalno-ekonomskog statusa! Njihove su želje bile 460:8 u korist muškog djeteta. Europljani su činili 32% od prijavljenih parova a omjer želja im je bio 163:93 u korist ženskog djeteta.

Pogledi na etičnost
Izbor spola djeteta je dio suvremene "reprodukcijske tehnologije", tj. intervencije u početak života čovjeka sredstvima i metodama suvremene biomedicinske tehnologije. O etičkim pogledima na tu djelatnost te o nekim zakonodavnim rješenjima u svezi s njom nedavno su u našem Glasniku objavljena tri priloga pa na njih upućujemo čitaoce (vidi opasku na kraju popisa literature). Ovdje ćemo navesti poglede na etičnost izbora spola djeteta koji se navode i o kojima se polemički raspravlja u stranoj literaturi (autori su najvećim dijelom iz SAD).
U raspravama o izboru spola s medicinskom indikacijom (nasljedne bolesti vezane na X-kromosom) uglavnom nema dvojbe: taj se postupak načelno prihvaća pod uvjetom da u nj nije uključen prekid trudnoće u drugom tromjesečju u slučaju neuspješnog odjeljivanja spermija. To zapravo znači da bi prihvatljiv bio samo postupak oplodnje in vitro s preimplantacijskom dijagnozom spola embrija (do 1995. godine izveden samo jedanput, 26). te da se prihvaća uništenje manjeg broja bolesnih muških embrija.
Mnogo se žučnija rasprava vodi o etičnosti izbora spola djeteta iz nemedicinskih razloga, tj. prvenstveno u svrhu "balansiranja obitelji'. Iako se priznaje da većina ljudi takav postupak drži nezakonitim, većina predstavnika liječničkog zvanja drži argumente protiv prividnima i lako oborivima. Samo se iznimno može naići na odlučnu tvrdnju da spol nije bolest te da prenatalna dijagnoza izvrgava medicinsku etiku ruglu, ili na mišljenje da trijezan uvid na stvarno stanje ne opravdava preveliko oduševljenje velikim i brzim napretkom suvremene medicinske tehnologije. U raspravama se mnogo češće ističu shvaćanja da je u današnjem vremenu brzog napretka znanosti uravnotežen pogled modernog društva na probleme ove vrste imperativan, da prednost treba dati osobnoj slobodi odlučivanja pojedinca kao preduvjetu za postizanje optimalne kakvoće života te da su najstabilnija društva ona najtolerantnija koja svakom pojedincu dopuštaju da postavi svoje vlastite etičke norme.
Budući da usprkos različitim drukčijim pretpostavkama ipak prevladava mišljenje da bi i u zapadnim zemljama većina parova zahtijevala izbor muškog djeteta, protivnici izbora kao glavnu bojazan ističu promjene prirodnog odnosa spolova u populaciji, pogotovo ako se u budućnosti metodika usavrši i pojednostavni te postane jeftinija i pristupačnija velikom broju parova. Pristalice izbora tvrde da bi takova opsanost stvarno postojala samo u azijskim zemljama. Kao primjer se navodi Kina, gdje je nakon zakonske zabrane obiteljima da imaju više od jednog djeteta (1979. godine) omjer dječaka prema djevojčicama porastao na 111:110. U zapadnim zemljama ta bojazan nije opravdana, jer želja za muškim djetetom nije prevalentna, broj zahtjeva ne bi bio velik i kretao bi se uglavnom u okviru želje za dvoje djece različitog spola. Ako bi i došlo do nerazmjernog povećanja broja muškaraca, to bi bilo samo privremeno, jer bi nakon nekog vremena manjak žena nužno doveo do pretežnog izbora ženske djece. Karakteristično je da se medu dobrobitima slobodnog izbora spola spominje i smanjenje obitelji (jer bi se željeni omjer postigao već s dvoje djece) a s tim u svezi i smanjenje populacije kao krajnji cilj planiranja obitelji.
Druga je bojazan da bi pretežni izbor muške djece predstavljao diskriminaciju prema djevojčicama i ženama što je moralno neprihvatljivo. Oponenti tvrde da to gledište predstavlja miješanje uzroka s posljedicom te da u modernim zapadnim društvima zbog prvenstvene želje za dvoje djece različitog spola i već postignute razine ravnopravnosti spolova takva opasnost ne postoji.
Na prigovor da bi legalizacija izbora spola povrijedila moralne osjećaje ljudi odgovara se da su se “duhovi smirili” i nakon uvođenja drugih umjetnih metoda, npr. umjetne oplodnje i oplodnje in vitro, a socijalna nepravednost (malobrojni će si moći priuštiti tako skup postupak) nije razlog za zakonsku zabranu. Bolje nije prošao niti prigovor da nije uloga medicine da obavlja “kozmetičke zahvate” nego da liječi bolesne. Odgovor je da se medicina legalno bavi i drugim postupcima koji nisu liječenje (palijativna medicina, estetska kirurgija), te da je bit liječenja bolesti smanjenje patnje i omogućavanje sretnog života. Zato svaki postupak koji vodi tim ciljevima jednako je vrijedan. Bitno je poštovati osobnu slobodu i autonomiju te osobnu obiteljsku sreću. Zato se savjetuje izbjegavanje paternalističkog i moralizatorskog stava liječnika i zahtijeva njegova neutralnost u odnosu na zahtjeve pacijenta. Tvrdi se nadalje da se omogućavanjem izbora spola djeteta sprječava infanticid, maltretiranje djece neželjenog spola - i pobačaj u poodmakloj trudnoći. Da bi se spriječili pobačaji zbog neželjenog spola djeteta predlagalo se da se ženama niti na zahtjev ne kaže spol djeteta ako se podvrgnu prenatalnoj dijagnozi iz drugih razloga. Prigovori takvom postupku bili su da se pacijentu ne može uskratiti pravo na obaviještenost te da se ne može svaku ženu a priori sumnjičiti za nakanu pobačaja. U raspravama se pojavio i slijedeći prijedlog za uklanjanje etički neprihvatljivih postupaka tijekom preinplantacijske dijagnoze spola: kad se nakon odjeljivanja spermija i oplodnje in vitro nađe embrio neželjenog spola, ne treba ga uništiti nego donirati drugom paru koji se odlučio na oplodnju in vitro zbog neplodnosti a bez izražene želje za spolom djeteta. To tada ne bi bio izbor spola nego “raspodjela spolova”.

Zaključak
Problem izbora spola djeteta zauzima istaknuto mjesto u današnjem tehnologiziranom pristupu humanoj reprodukciji a rasprave o njemu zauzimaju mnogo stranica u stručnim časopisima. Međutim ni nakon više od 20 godina istraživanja i više od 10 godina praktične primjene još uvijek nema niti jedne metode koja bi u isto vrijeme bila pouzdana, sigurno bezopasna za fetus i moralno prihvatljiva. Jedina metoda koja ima neke izglede na uspjeh primijenjena je do prošle godine tek jedamput, a složena je, skupa, sigurnost za embrio joj je sumnjive učinkovitosti i sadrži moralno neprihvatljive zahvate. U isto vrijeme primjena jedne druge metode učinkovitosti i znanstvene opravdanosti traje već skoro 15 godina i prerasla je u komercijalizirano poduzetništvo širokih razmjera. O svemu tome se u stručnoj literaturi izvještava na nedopustiv način, koji ide tako daleko da se prešućuju podaci o neuspješnosti ili opasnosti postupaka, ne daju se podaci o djeci rođenoj nakon zahvata a statističke analize se iznose bez podataka o veličini uzorka! Tako se stječe slika o nedopustivo niskoj stručnoj i etičkoj razini protagonista i o lakovjernosti njihovih klijenata, ali i o kritičnost uredništava stručnih časopisa u kojima se objavljuju radovi koji ne udovoljavaju općeprihvaćenim standardima. I sve se to radi najvjerojatnije (podataka nema!) iz nemedicinskih pobuda koje u civiliziranom društvu ne bi smjele postojati. Zato se na kraju ovoga podužeg prikaza umjesto nad stručnim problemima moramo zamisliti nad vrijednosnim sustavima vremena u kojemu živimo.

Literatura

• Chesterman-Phillips H, Hilton T (1985): Girl or Boy? Your Chance to Choose. Thorsons, London.
• Overall Ch (1993): Human Reproduction: Principles, Practices, Policies. Oxford University Press, Toronto.
• Austin CR (1989): Human Embryos. The Debate on tlssisted Reproduction. Oxford University Press, Oxford.
• Gilbert SF (1994): Developmental Biology, 4. izd., Associate Publishers, Sunderland.
• Larsen WJ (1993): Human Embryology, Churchill Livingstone, Edinburgh.
• Nordquist K (1995): Sex differentiation-gonadogenesis and novel genes. Int J Dev Biot 39:727.
• Ericsson RJ (1994): Sex selection via albumin columns: 20 years of results. Hum Reprod 9:1787.
• Pyrzak R (1994): Separation of X- and Y-bearing human spermatozoa using albumin gradients. Hum Reprod 90:1788.
• Martin RH (1994): Human sex pre-selection by sperm manipulation. Hum Reprod 90:1790.
• Ashwood-Smith MJ (1994): Safety of human sperm selection by flow cytometry. Hum Reprod 9:757.
• Munn S (1994): Flow cytometry separation of X and Y spermatozoa could be detrimental for human embryos. Hum Reprod 9:758.
• Johnson LA, Schulman JD (1994): The safety of sperm selection by flow cytometry. Hum Reprod 9:758.
• Cui K, Mathews CD (1993): X larger than Y Nature 366:117.
• Johnson LA, Welch GR, Keyvanfar K, Dorfmann A, Fugger EF Schulman JD (1993). Gender preselection in humans? Flow cytometric separation of X and Y spermatozoa for the prevention of X-linked diseases. Hum Reprod 8:1733.
• Dutch Health Council Report (1995):Sex selection for non-medical reasons. BuII Med Eth, June 1995, str. 810.
• Edwards RG, Beard HK (1995): Sexing human spermatozoa to control sex ratios at birth is now a reality. Hum Reprod 10:977.
• Levinson G, Keyvanfar K Wu JC, Fu e EF Fields RA Harton GL Palmer F'I; Sisson ME, Starr KM, Dennison.Lago , Calvo L, Sherins RJ, Bick D, Schulman, Black SH (1995): DNA-based X-enriched sperm separation as an adjunct to preimplantation genetic testing for the prevenfion of X-linked disease. Hurn Reprod 10:979.
• Shushan A, Schenker JG (1993). Prenatal sex determination and selektion. Hum Reprod 8:1545.
• Marteau TM (1993): Sex selection. "The rights of man" or the thin edge of an eugenic wedge? Br Med J 306:1704.
• Badurina A, ur. (1979): Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva. Liber KS, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb.
• James WH (1996): Genetic and non-genetic determinants of the human sex ratio at birth. Hum Reprod 11:939.
• Schulman JD (1993): Ethical issues in gender selection by X/Y sex separation. Hum Reprod 8:1541.
• Egozcue J (1993): Sex selection: why not? Hum Reprod 8:1777.
• Shenfield F (1994): Sex selection: a matter of "fanry" or for ethical debate. Hum Reprod 9:569.
• Seibel NM: Seibel SG, Zilberstein M (1994): Gender distribufion-not sex selection. Hum Reprod 9:569.
• Dickey RP Taylor SN, Curole DN, Rye PA (1995): Male birth rates are influenced by the insemination of unselected spermatozoa and by clomiphene citrate. Hum Reprod 10:761.
• Handyside AH,'Kontogianni EH, Hardy K, Winston RML (1990): Pregnancies from biopse human preimplantation embryos sexed by Y-specific DNA amplification. Nature 344:768.
• Lieford RJ (1995): Sex selection- ethical issues. Hum Reprod 10:762.
• Hook EB (1994). Prenatal sex selection and autonomous reproductive decision. Lancet 343:55.
• Sheldon T (1995): Dutch sex selection dinic faces oppsition. Br Med J 311:10.
• Kalaa , Akin A (1995): The issue of sex selection in Turkey. Hum Reprod 10:1631.
• Lin P Rose GA (1995): Social aspects of > 800 comples coming forward for gender selection of their children. Hum Reprod 10:968.
• Jongbloet PH, Groenewoud JMM, Zielhuis GA (1996): Non-optlmal maturation of oocytes and the sex ratio. Hum Reyrod 10:2.
• James W H (1996): Interpregnancy intervals, high maternal age and seasonal effects on the human sex ratio. Hum Rcyrod 11:7.
• Mittwoch U (1996): Differential implantational rates and variations in the sex ratio. Hum Reyrod 11:8.
• Weinberg CR, Baird DD, Wilcoy AJ (1995): The sex of the baby may be related to the lenght of the follicular phase in the conception cycle. Hum Reprod 10:304.
• James WH (1980): Gonadotrophin and the human secondary sex ratio. Br Med J 307:451.
• Ericsson SA Ericsson RJ (1992): Couples with exdusively female offspring have an increased probablity of a male child after using male sex preselection. Hum Reprod 7:372.
• Smith T (1993): Choosing sex. Br Med J 307:451.
• Laland KN, Kumm J, Feldman MW (1994): Scientists predict unbalanced future with sex selection. Br Med J 308:536.
• Kaye CJ, La Puma J (1990): Geneticists and sex selection. Hastings Center Report 20:40.
• Wertz DC, Fletcher JC (1989): Fatal knowledge? Prenatal diagnosis and sex selection. Hastings Center Report 19:21.
• Mori M, Brambati B, Tului L (1995): The current ethical mntroversy over reproductive medicine: prenatal diagnosis. Hum Reprod 10:765.
• Gordon JW (1995): The morality of prenatal diagnosis. Hum Reprod 10:767.
• Schfer D, Arnemann J, Brude E (1995): Soaety must decide about,prenatal diagnosis. Hum Reprod 10:768.